SRBAC - Vozeći kanadskim dugim i širokim cestama, kao avionskim pistama, u skupocjenim sportskim automobilima koje je zaradio bokserskim mečevima, a kasnije ugostiteljstvom, Žarko Pandža (75) iz Starog Martinca kod Srpca u mislima je u svom rodnom kraju.
I kada je boksovao za šampionske pojaseve u najtežim kategorijama, kada su mu klicale hiljade ljudi iz gledališta, on je u sebi oživljavao slike srbačkih livada i brežuljaka, planine Motajice, Vrbasa i Lijevča polja. Tu je oduvijek pronalazio snagu, energiju, smisao borbe i potrebu stalnog dokazivanja.
Sedamdesetih godina prošlog vijeka bio je šampion Kanade u teškoj kategoriji. U Jugoslaviji je pobjeđivao na međunarodnim bokserskim turnirima u Beogradu, Nišu, Novom Sadu, Zagrebu, Ljubljani... Na vidnom mjestu u kući čuva diplome, pehare i isječke iz novina.
"Bio sam mlad, pun snage i volje, odlučan da uspijem. To me držalo i nosilo, ka vrhu. Ja sam rođen da budem prvak, pobjednik, šampion, mada je u djetinjstvu bilo teško. Gazio sam blato, najčešće bosonog ili u poderanoj obući, ali glava i misao su se vinuli u nebo. Gledao sam dalje, preko brda. Moja razmišljanja vodila su me u bolji i bogatiji svijet, ali sam svoj rodni kraj, mentalitet, zauvijek ponio u sebi", sjetno priča Žarko Pandža, stanovnik Vindzora u kanadskoj pokrajini Ontario.
To mjesto na planeti udaljeno je od Beograda više od 12 sati leta.
"U Kanadu, u Vindzor, prvo je otišao moj brat Đuro. Pozvao je i mene. U početku sam se kolebao, ali to nije dugo trajalo. Strah i neizvjesnost, daljina, nepoznata sredina, tuđi jezik, tuđi ljudi, istovremeno su me plašili i podsticali. Ja sam oduvijek volio izazove. Zato sam otišao, ali se svoga zavičaja nisam odrekao", priča Pandža, bivši šampion u boksu u dvije države, Jugoslaviji i Kanadi.
Poslije završene osnovne škole u Starom Martincu, kao i mnoge njegove komšije, potražio je svoj put.
"Išao sam dalje, prvo u Srbiju. Tamo sam se posvetio boksu, uporno trenirao i maštao da budem šampion, da pobjeđujem, da me uvažavaju, poštuju i slave. Skroman život u Martincu, nemaština, blato, loši putevi, tjerali su me u bijeli svijet, kako je to govorila moja majka. I drugi su odlazili. Tako je i meni suđeno, a od sudbine se ne može pobjeći nego je treba prigrliti."
Poslije uspješne bokserske karijere u Jugoslaviji, Žarko Pandža je krenuo dalje, ka novim visinama. To je teško palo i njemu i njegovim najbližima, ali od cilja nije odustao.
"U sjećanju mi je odlazak u Kanadu. Pamtim rodbinu i komšije. Svi su došli da me isprate. Plakali su. To je bio put, za mnoge, bez povratka, jer su ostajali u dalekim zemljama, nisu se mogli, tek tako, vratiti. Nisu imali novca, a vrijeme je činilo svoje, prihvatana je tuđa kultura, običaji, način života, a svoje, rodni kraj, ljude, svoju sirotinju, sve to se zaboravljalo."
Pandža se priprema da i ovog ljeta dođe u Martinac, gdje žive njegovi rođaci, da prođe stazama djetinjstva i mladosti koja je, tako brzo, neumitno prošla. Jedino su uspomene svježe, a sjećanje na to vrijeme nije izblijedjelo.
Srpski običaji
Ovdje u Kanadi, za Božić, priča Žarko Pandža, pripremam pečenicu, čak sam jednom prilikom ispekao i vola na ražnju, što je bilo veliko čudo za sve, za Kanađane i za naše ljude u toj zemlji.
"U meni, i ako sam u Vindzoru pedeset godina, nije se ugasio Srbac, Martinac i Lijevče polje. Pratim vijesti iz Srpske i Srbije, iz naših država, o našim ljudima", kaže on.
Život i boks
Život je kao boks, tvrdi naš sagovornik, sastavljen od padova i ustajanja. U dobru, ne treba se gorditi, a na podu, ne treba nadu gubiti.
"To je moja teorija o životu koje se pridržavam. Zaradio sam mnogo, sada imam dovoljno, ali me to nije učinilo drugačijim. Moji roditelji, u zebnji, kada su me od kuće ispraćali, savjetovali su da budem skroman, dobar sa narodom, da se nikome ne zamjeram, ne potcjenjujem slabe, niti da se divim snažnima i bogatima", naglasio je on.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
