Da je volio Srbiju i neizmjerno obožavao svoju porodicu, znaju svi koji su pročitali i samo nekoliko redaka Vladislava Petkovića Disa. Rasijani pjesnik čupavih brkova imao je kratak, ali buran život, kao i mnogi drugi pripadnici njegove "izgubljene" generacije.
U životu su ga pratili neuspjesi i porazi, pa je i tematika njegovih pjesama proizašla iz takvog života. On je stvarao za sebe, nije mario za kritike, već ih stoički podnosio i vjerovao da će ga pjesme nadživjeti. Tako je i bilo.
Od rođenja bolešljiv i blijed, odrastao je u mnogobrojnoj porodici. Učio je škole, ali je malo naučio, čak ni maturu nije položio, ali ga to nije spriječilo da postane učitelj u nekim zabačenim selima. Po prelasku u Beograd dobija posao pisara, a u to vrijeme nastaje i njegov nadimak po kome je prepoznatljiv i koji predstavlja tri srednja slova njegovog imena - VlaDISlav. Pjesnička avantura je započeta. Najviše vremena je provodio sa svojim najboljim drugom Simom Pandurovićem.
Bio je april 1911. godine kada je na kalemegdanskom šetalištu sreo ljepoticu po imenu Hristina, baš onu milu djevojku koju je godinama sanjao u svojim pjesmama. Vitka devetnaestogodišnjakinja, poštanska službenica, prepoznala je pjesnika Disa i već nekoliko dana kasnije pružali su ruku jedno drugome nasred šetališta u Knez Mihailovoj ulici. Mnogo godina kasnije, kada Disa više nije bilo, kada je njegovo tijelo ležalo negdje duboko u Jonskom moru, a duša obitavala uz svoju dragu, Hristina se prisećala tog prvog susreta:
"Nije mi se dopao, ali nisam mogla ni da pobegnem. Uđem kod drugarice, a kad izađem, on čeka preko puta kod 'Čivutske kafane'. Iz kancelarije idem kući zaobilaznim putem, a on se nađe ispred mene - sad vi presudite je li to sudbina ili nešto drugo?"
Iako joj se na prvi pogled možda nije dopao, to je nije spriječilo da se zaljubi i šest mjeseci kasnije stane pred oltar s njim. A vjenčanje - posve neobično.
Vjenčanje je trebalo da se održi u crkvi svetog Marka u šest ujutru. Pošto su zaboravili prstenje, kum je predložio da se uzme gumica sa kišobrana. Prota nije prihvatio da se održi vjenčanje na taj način, pa su morali sačekati ispred. Tada je mlada zamolila nepoznatu ženu da joj pozajmi nakratko prsten, samo da se vjenčanju. Dis je imao 31 godinu, Hristina 19.
Dobili su i "svadbeni poklon", ni manje ni više nego oštar članak u novinama od Jovana Skerlića, čuvenog kritičara, koji se gadno ogriješio o Disa. Ljubav je cvjetala, Dis je Tinku obožavao, a kada su im se rodila djeca, Gordana i Mutimir, njegovoj sreći nije bilo kraja.
Porodičnu idilu narušili su dolazeći ratovi. Dis se prvo zatekao na Krfu, a zatim je početkom 1916. godine krenuo za Francusku. A tamo… svi su ga voljeli, svima je bio drag i simpatičan, naročito ženama. Vjerovatno su osjećale koliko je patio i čeznuo za porodicom, vjerovatno su tada i nastala ona prelijepa pisma u stihovima koja nikada nisu upućena onome kome su namijenjena: "Ne javlja mi se. A ima kad. Sem ako ne spava, ako ne diše. Deset mjeseci ravno je sad od rastanka nam, otkako ne piše!"
U to vrijeme do njega dođe vijest da njegova Tinka sa djecom gladuje, jer osam mjeseci već ne prima novčanu pomoć. Prijatelj koga je zadužio na Krfu da podiže njegovu platu trošio je novac po kafanama, a u Srbiju ni dinara nije slao. Povrijeđen takvim ponašanjem bliskog prijatelja pošao je za Grčku da raščisti tu nepriliku. Prije nego što se ukrcao na brod sa koga nikada nije izašao, javio se Tinki i tom prilikom rekao: "Putujem danas. Da se oprostimo… Ja bih sebe kaznio smrću što sam u ovim prilikama povjerovao drugima."
Istog dana u zoru brod na koji se ukrcao je potonuo, a s njim i pjesnik "Utopljenih duša". Dva dana kasnije izvučeno je tijelo velikog srpskog pjesnika. U džepovima su mu nađene naočari i drahma i po. Tijelo je vraćeno nazad, u plavu grobnicu.
Kada se rat završio, njegova žena Hristina smatrala je da kao žena srpskog pjesnika i kurira Ministarstva prosvjete ima pravo na penziju. I dok je čekala da se molbi udovolji, zadesila ju je nova tragedija. Njihova kćerka Gordana umrla je od opekotina u požaru izazvanom nesrećnim okolnostima. Novi udarac sudbine uslijedio je godinama kasnije. Njihov sin Mutimir nestao je bez traga kao pripadnik jedinica Draže Mihailovića. Žena čije je srce prepuklo tri puta, poživela je sama još nekoliko godina.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.