Zrelost jedne zajednice karakteriše svijest o djeci, kao resursima budućnostima i nacional-nom interesu. Zbog toga, briga za dijete treba da bude zajednički zadatak roditelja i institucija.
Ocjena je ovo Sonje Stančić, diplomirane psihologinje i autorke modela "In spe", koji je nedavno predstavljen i u monografiji povodom 20 godina rada OC "Zdravo da ste" u Banjaluci.
Model "In spe", koji je usmjeren na reorganizaciju vrijednosnog sistema i otkrivanje vlastitih potencijala, 2012. godine nalazio se u konkurenciji 169 primjera dobre, inovativne i motivirajuće prakse rada sa djecom i mladima, te 11 najboljih po ocjeni organizacije "Save the children International".
NN: Koji su efekti ovog modela?
STANČIĆ: Važno je napomenti da nije riječ o psihoterapijskom modelu, gdje pojedinci popravljaju određene probleme, već je to zapravo model usmjeren na reorganizaciju vrijednosnog sistema i otkrivanje vlastitih potencijala, koji će omogućiti realizaciju vrijednosti za koje se osoba zalaže.
Mlade osobe, ali kasnije nadogradnjom modela i osobe svih životnih dobi koji su prošli kroz "In spe" model, kada se nađu u novim okolnostima, novoj sredini, imaju alatke i mehanizme kako da se uključe u socijalnu zajednicu i postanu njeni aktivni sudionici. I, možda najbitnije, osobe koje su prošle ovaj model rada nikada ne odustaju od sebe i od drugih - spremni su da traže nove puteve i postoji samo pozitivno uzbuđenje zbog toga, ali ne i anksioznost. To je zaista veliko priznanje za tako mlad model ra-da. Iskreno, kako vrijeme odmiče sve više shvatam značaj toga i kvalitet ovog modela rada.
NN: Koje su najčešće greške roditelja i insti-tucija, odnosno resornih stručnjaka, u radu sa djecom i mladima kod nas?
STANČIĆ: Navodite tri različite kategorije i trebalo bi da imaju jednu zajedničku nit, a to je briga za djecu. Iako sam često veoma stroga prema roditeljima, oni imaju pravo da ne znaju i da pogriješe, jer ni oni nisu obučeni da budu roditelji. Međutim, greške koje su učestale kod ro-ditelja su prezaštitnički odnos prema djeci, koji otežava njihov proces osamostaljivanja, ili ako su roditelji ambiciozni, pa pretjeruju u tome, upisuju djecu na razne kurseve u cilju da ih na taj način osamostale. Ishod je isti, djeca i mladi koji ne mogu da se osamostale i postanu akti-vni sudionici društva u kome žive. A, što se tiče institucija i stučnjaka - oni bi trebalo da prebrode ove roditeljske pokušaje i neuspjehe, no to dosad i nije urodilo plodom.
NN: Šta mislite, zašto je tako?
STANČIĆ: Odgovor je u isto vrijeme i jedostavan i kompleksan. Potrebno je slušati potrebe djece i mladih, te uvažiti njihove stavove, jer to su ličnosti koje imaju potrebe i koje se razvijaju sada i ovdje. Stari modeli, predstave kako bi to trebalo ili kako smo nekada, više nisu dobri. Moramo inovirati, biti otvoreni za nove modele, alate rada, jer naša djeca imaju potrebu da bu-du dio sadašnje civilizacije i svijeta. Velika je greška što odrasli misle da znaju šta je najbolje za djecu i što odlučujemo u njihovo ime. Djeca odlično znaju šta im je potrebno. Strah odraslih od nadolazeće mlade energije je ono što nas ponekad sprečava da budemo bolji prema djeci.
NN: Gdje je došlo do pomjeranja određenih vaspitnih navika, uloga...?
STANČIĆ: Naša djeca uveliko žive u 21. vijeku, a roditelji u tranziciji, neki i u socijalizmu bivše države. Znači, imamo ozbiljan raskorak koji je teško premostiti, posebno ako nemamo kvalitetne mehanizme komunikacije. Poznato je da nam dijalog i komunikacija nisu jača strana. Ono što posebno promoviše "In spe" model je i to što je naš fokus rada kultura dijaloga. Kultura dijaloga je šansa da pojedinac i društvo izrastu i stvore jednu novu nenasilnu sredinu, koja je podsticajna za sve njene članove bez obzira na to kojim tempom se razvijali i s kojim se problemima budu suočavali.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.