Čovjek kojim se ponosimo decenijama i koji je svojim "perom" ušao u istoriju književnosti osvojivši Nobelovu nagradu, ostavio je za sobom i pojedine zagonetke svog privatnog života.
Nobelovac Ivo Andrić je za vrijeme stanovanja u Beogradu pisao prvi dio triptiha "Jelena, žena koje nema", zbog čega se godinama postavljalo pitanje ko je zapravo Jelena koju je opisivao u svojim djelima?
Sigurno ste već čuli za čuvene teorije da iza piščevih najboljih djela stoji žena koja ga je inspirisala, te su mnogi smatrali da je Jelena u stvari njegova supruga Milica Babić. No, iako Milica i Ivo imaju nevjerovatnu ljubavnu priču, Jelena je zaista postojala u njegovom životu, ali nije bila ona.
Radi se o Poljakinji zanosne ljepote, Jeleni Iržikovskoj, koja je bila njegova neostvarena ljubav, čiji je trag nosio do kraja života i do kraja svog stvaralaštva. Upoznao ju je tokom studija u Poljskoj, uoči Prvog svjetskog rata, kada je ona imala svega 16 godina.
Istoričar književnosti Dragoljub Vlatković otkrio je da je Jelena, za koju se vjerovalo da je žena iz mašte, zaista postojala.
U knjizi "Jelena u životu i djelu Ive Andrića" opisuje prvi susret Ive i Jelene u Krakovu, kada je Andrić vidio više djevojčicu nego ženu "neodređenih godina", koja je u njegovim očima imala nešto božansko.
"Prvo što mu je privuklo pažnju i palo u oči bile su njene – oči. Bolje reći tamnoplava jezerca – lepa, pametna, nasmejana! - Ovako je Vlatković opisao prvi susret Ive i Jelene u knjizi "Jelena u životu i delu Ive Andrića" koju su objavile svojevremeno "Književne novine – Enciklopedija".
Vlatković je rekonstruisao njen lik, na osnovu Andrićevih dela
"Telo joj je bilo "čudan buket sastavljen od voća i cveća": tanak struk, savršeno vajana ramena, nevelike grudi, a prelepe kao u Afrodite (u podosta dekoltovanoj odeći), lice sa lakim rumenilom i sa malo zlatnog sjaja koji treperi kao osmejak. A oči? One su zbunjivale i zaustavljale svakog ko je u njih pogledao. I zborila je treperavim glasom. Uopšte, njeno lice i njeno biće zanosili su svakog! O Jeleninoj lepoti, međutim, svedoči i njena komšinica kojoj naš istraživač nije otkrio ime. Za Andrićevu draganu ona kaže da je bila „veoma lepa” i "mnogi momci su joj se divili", "divno je svirala na klaviru" i "kasno se udala".
Jelena kao inspiracija u djelima
Jelenu susrećemo i u drugim Andrićevim likovima, poput Anike iz "Anikina vremena", Mare Milosnice, Lotike u romanu "Na Drini ćuprija", te Saide, žene Omer-paše Latasa. Iako je Andrić ovu ljubav nosio u srcu, oni se nikada više nisu sreli, ali je ona ostavila neizbrisiv trag u njegovim djelima.
Pismo koje je potvrdilo ljubav
Kao neoboriv dokaz Jeleninog postojanja čitaocima pomenute knjige Vlatković nudi na uvid faksimil njenog pisma upućenog Andriću 15. novembra 1961. godine.
Nakon što je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu, poslije 40 godina ćutanja, Jelena mu se javila pismom da mu čestita. Pisala mu je iz Krakova, 15. novembra 1961. godine, izražavajući radost zbog njegovog uspjeha i prisjećajući se njihovog vremena zajedno.
Iako nema podataka da su se ikada ponovo sreli, Jelena je ostala njegova neostvarena ljubav, inspiracija za mnoge likove, i simbol žene koju Andrić nikada nije zaboravio.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.