BANJALUKA - Polazak u školu uvijek je izazovan i pun uzbuđenja za svu djecu, a posebno za mališane koji su iz različitih životnih situacija promijenili razred, školu, grad, a neki i državu. Upravo se u novu školu upisao i osmogodišnji Oliver (Cliffe) Klif, koji se s porodicom prije nekoliko mjeseci iz Bristola u Engleskoj doselio u Banjaluku, rodni grad njegove majke Nataše Tešić Klif.
Mladi Oliver rekao je za "Nezavisne novine" da je i prije dolazio u Banjaluku kod rodbine, ali da je već duže od dva mjeseca u Srpskoj i da je pronašao drugare u "Učionici", dnevnom boravku za edukativno-socijalnu podršku i kreativni rad s djecom od šest do devet godina, gdje još dodatno uči srpski jezik.
"Upisao sam se i u treći razred u Osnovnoj školi 'Ivo Andrić', a iako je škola nedavno počela, već smo imali test iz matematike. I tamo mi se sviđa, učiteljica je divna, a i drugari", priča mladi Oliver, koji jako dobro govori srpski jezik, a kako kaže, pisanje mu malo sporije ide.
Dodaje da mu je matematika najdraži predmet, a sviđa mu se i to što je fudbal popularan i ovdje, kao i u Engleskoj, dok mu najviše nedostaju drugari iz bivše škole, kao i plaže u Bristolu.
Nataša Tešić Klif kazala je u razgovoru za "Nezavisne novine" da je Engleska zemlja koja nudi sve mogućnosti za svoje stanovnike, ali da je željela da njen sin kroz školovanje dobije istinsku priliku da nauči o korijenima svoje majke, kao i da što bolje savlada srpski jezik i naše pismo.
"Oliver već jako dobro govori srpski jezik, naučio je i ćirilicu, a i moj suprug Piter razumije dosta, jer smo prije odlaska u Bristol živjeli ovdje, a Oliver je ovdje i rođen. Zbog nemogućnosti da ovdje nađem posao otišli smo u suprugovu otadžbinu. Međutim, da je Oliver nastavio školovanje u Engleskoj, mislim da bi bio izgubljen za dubinsko razumijevanje naše kulture i ništa ga ne bi u budućnosti privlačilo da ovdje dođe da živi i radi. Zato smo suprug i ja odlučili da narednih godina ovdje ide u školu, ali naravno, često ćemo biti na relaciji Srpska - Engleska", objašnjava Klifova, koja je stručnjak za informacijske znanosti i sarađuje sa programerima, a svoj posao može da obavlja online, što je, kako je naglasila, veliki razlog povratka porodice Klif u Srpsku.
Dodaje da nikada nije planirala da napusti Banjaluku, a kako kaže, imala je sreću da se i suprug prilagodio životu na Balkanu.
"Međutim, kao i većina naših ljudi koji su otišli iz naše države, nisam mogla da pronađem stalni posao u svojoj struci, pa ni naznake za posao. Još dok sam bila u babinama, išla sam polagati stručni ispit za bibliotekarstvo, ali šansa da nađem zaposlenje je bila ravna nuli, a tada nas je možda bilo pet u državi s tom strukom i zvanjem. Bili smo prinuđeni da odemo, ali sam uvijek znala, kada se prilika ukaže, da ću svom sinu priuštiti i ovdje da živi i stvara prijateljstva", kaže Klifova.
Dodaje da će im se zastalno u Banjaluci od januara pridružiti i njen suprug Piter, koji je rodom iz Šefilda.
"Imam sreću da sam u Bristolu bila odlično prihvaćena i integrisana u društvo, a bila sam i u Savjetu roditelja. Voljela bih da ovdje prenesem dobra iskustva iz Engleske i tu njihovu posvećenost lokalnoj zajednici prenesem i ovdje. Bilo bi lijepo da se svi vratimo tim vrijednostima, da svako od sebe da koliko može za zajednicu u kojoj živi. Ne mora to biti finansijski, već i društveno, i da tome učimo djecu, jer to je nešto što sam ja lično doživjela u Bristolu i što zaista cijenim. Koliko god ovdje pričaju da su se ljudi na Zapadu odrodili od svojih porodica, to nije baš istina, a sigurno da se nisu odrodili od svojih zajednica. Idu više u crkvu, vode pažnju o starima i nemoćnima, što se posebno osjetilo za vrijeme kovida", objašnjava Klifova.
Dodaje da u Oliverovoj prethodnoj školi nijedno dijete nije moglo osjetiti da li je neko iz imućnije ili siromašnije porodice.
"Djeca o tome uopšte ne brinu, a i ne trebaju. Tamo su se nosile školske uniforme, a tu tradiciju ćemo nastaviti i u Banjaluci. Oliver već ide na nastavu u uniformi, imamo ih više, par crnih i tamnoplavih, pa ih mijenja", priča Klifova kroz osmijeh.
Dodaje da bi bila srećna da više ljudi slijedi njen primjer i da, ako su u mogućnosti, obezbijede svojoj djeci da ne zaborave jezik, pismo, istoriju i kulturu roditelja, čiji jezik se ne govori u zemlji u kojoj žive.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.