GRADIŠKA - "Već osamdeset i drugu godinu sanjam svoju sestru Jovanku, uplakanu, pocrvenjelih očiju punih suza koje se slijevaju niz obraze, kao bistri potočići niz potkozarske plećine. Ja sam imao pet, a ona godinu manje, kada nas je okupatorska čelična metla, u Drugom svjetskom ratu, pomela iz naših sela, Turjaka, Grbavaca, Dragelja, Cimirota, Kozare, i otjerala u smrt.
Sanjam je kako u prašnjavoj slami logorske daščare u Jablancu, gdje su nas ustaše u jesen 1942. godine dopremile štalskim vagonima, jeca, guši se u suzama i neprestano doziva majku Gospovu, od koje smo odvojeni u logoru Stara Gradiška. Ona je tamo ostala sa našim mlađim bratom Đurđem. Nismo ih više vidjeli, nestali su zauvijek."
Ovo je bolno sjećanje Gojka Mirjanića (87) iz Gradiške, inženjera poljoprivrede u penziji, na ratno stradanje djece potkozarskog kraja. Njegovog brata Đurđa ubile su ustaše u Staroj Gradišci.
"Moj brat Đurađ, tada trogodišnjak, stalno je tražio vode, bio žedan, plakao, kačio se o majčina ramena i grudi. Govorio je, 'mama, mama, vode, 'oću vode'... Uporno je od majke tražio vode, a vode nije bilo. Ustaša je kundakom udario majku, revoltiran zbog plača mog malog brata, zgrabio ga od nje, istrgnuo iz naručja. Ona se borila koliko je mogla. Više nije imala snage. I pala. Vrištala je, a suzu više nije mogla pustiti, sve ih je isplakala. Rastanak od majke, kada su mene i Jovanku poveli dalje, iz Stare Gradiške, iz tih zidina koje me i sada podsjećaju na ranjeno djetinjstvo, bio je težak i bolan, i za Jovanku i za mene, i za našu majku Gospovu. Ništa nije uspjela reći, izustiti, samo nas je tužnim pogledom ispratila, mršavim rukama stežući usahle grudi", priča Gojko, kao da čita davno zapretenu knjigu koja je decenijama bila negdje zaturena, odložena, zaboravljena. Zastajkuje, uzdiše, pa zaćutkuje. I opet nastavlja monolog. Ne jedan, nego više. U svakom, njegova sestrica Jovanka. Čuva je u snovima i davnim sjećanjima.
"Na koje ime se odaziva moja sestra Jovanka, ako je živa, da li pamti bilo šta, bilo koga, majku, mene, naše selo, đeda Nikolu kojem je često sjedila u krilu ispod jabuke đedovače, gdje je on pleo sepete, i mazio je po kosi. 'Ti si moja mala curica, đedova sreća', govorio je. A ona je veselo trčkarala tjerajući prasad i jaganjce ispod te jabuke. Bila je okruglastog lica, smeđa, živahna, ličila na oca Spasoju. Nije ga upamtila. Poginuo je 1939. godine u sudaru vozova u Ivanjskoj. Vodio je konje na vizitu, zajedno sa jednim mještaninom Kijevaca. To je bila ustaška sabotaža, otkačeni su vagoni. Poginuo je.
Sasvim slučajno, brat od strica Ilija Mirjanić, na Laušu, na Paprikovcu u Banjaluci, nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata, ugledao je kamen u žbunju. Na njemu je pisalo ime Spasoje Mirjanića i natpis da je stradao u sudaru vozova. To je bio grob moga oca, za kojeg nismo znali gdje je. U to vrijeme bio sam srednjoškolac. Spasoju smo ekshumirali i prenijeli u turjačko groblje. Njemu bar za grob znamo, imamo gdje svijeću upaliti, i Bogu se pomolimo. Grob moga brata Đurđa, i majke Gospove je rijeka Sava. Tu su ih, prema pričanju preživjelih logoraša, bacile ustaše."
Kakav je bio rastanak od sestre Jovanke, čega se sjeća, ko je nju odveo, pod kojim okolnostima, upitasmo Gojka. I opet, poteče priča, tužna, i teška.
"Jednog jutra, toga se dobro sjećam, Jovanka je pala. Zaplakala je. Saplela se i pala. Nije više imala snage. Pamtim njene mršave ručice i nožice, utonule oči, zamršenu kosicu. Pokušao sam je podići. Nisam uspio. I ja sam bio slab. Zaplakao sam. Plakali smo oboje. Potrajalo je to, ne znam koliko, ali poduže. Tako, oslonjeni jedno od drugo, dva mala kostura, bez igdje ikoga svoga, bez majke, tješili smo jedno drugo. A utjehe nije bilo.
Prišla nam je, tada, nepoznata žena, nisam siguran da li je časna sestra, pozornica ili neka druga žena. Pamtim sve kao da je juče bilo. Baš tako. Kazala mi je, 'braco, daj mi ovu seku, njoj će kod mene biti dobro, ona neće plakati. Nahraniću je'. I ja sam pristao na to, ne razmišljajući da li ću je uopšte više vidjeti. To je bilo posljednje naše viđenje. Moja Jovanka, koju i sada sanjam, nestala je u toj gužvi, u metežu iznemogle, bolesne, uplakane djece. Privila se na rame nepoznate žene, vjerujući da je majčino i otišla."
U poratnim traganjima za malim Kozarčanima koji su dospjeli u druge porodice, dobili tuđa imena, drugi identitet, potajno se i Gojko Mirjanić nadao da će ponovo zagrliti sestru Jovanku.
Nije o tome govorio, ili je to činio sasvim rijetko i šturo. Svojom tugom, ratnom pričom, zebnjom i traumom iz djetinjstva, kaže, nije htio nikoga opterećivati. Čak ni porodicu, svoje najbliže. Ipak, malena Jovanka, rođena 1938. godine, živjela je u njegovim snovima. Živi i sada.
"Nisam izgubio nadu da ćemo se sresti, da će ona banuti odnekud. Vjerujem da je živa, mi smo porodično dugovječni i jaki, otporni na nevolje. Ja sam bio najamnik kod imućnijih seljana, potom u Domu ratne siročadi 'Lepa Radić' u Gradišci, i drugim domovima. Školovala me država Jugoslavija, prošao sam teške nevolje, ali opet pobijedio. Radio sam odgovorne poslove, obavljao važne društvene funkcije i dužnosti, bio i učitelj u svome kraju, stekao porodicu, dvojicu vrijednih i sposobnih sinova", iskreno, sa snažnom emocijom, prelistava životne slike ovaj vitalni Gradiščanin.
Lik sestre Jovanke ne blijedi, kaže, zato što ona živi u njegovim snovima, u njegovom srcu.
Zahvalnost za izlazak iz logora i povratak u rodno selo, gdje su još trajale borbe, duguje Milanu Rakasu iz Bistrice, koji je izbavio njega, ali i mnogo drugih gladnih, bolesnih, iznemoglih dječaka i djevojčica iz ustaških logora.
Odlazak iz sela
Gojkova porodica bila je patrijarhalna, imala je trinaest članova. Živjeli su zajedno, u slozi, poštovanju starijih, u ljubavi i zajedništvu. U istom domaćinstvu. Njegovi roditelji, Spasoja i Gospova, imali su troje djece. Gojko je najstariji, rođen je 25. decembra 1937. godine, Jovanka 1938. i brat Đurađ, rođen 1939. godine. Stric Mićo i njegova žena Simeuna imali su četvoro djece, Iliju, Stoju, Milutina i Stevku. Sa njima su živjeli još djed Nikola i baba Jeka.
"Kao dijete, sjećam se izbjegličke kolone koja je prolazila kroz Donji Turjak pa se razvukla sve do Grbavaca. To su dva sela, u susjedstvu. Kolona koja odlazi u logor stalno mi je u podsvijesti. U toj nepreglednoj koloni ljudi, djece, starijeg svijeta, koji se gura uskim puteljkom, goneći stoku, sa sirotinjskim tovarima na leđima i zavežljajima pod rukom, išli smo i mi. Moja majka sa nas troje, strina sa četvoro djece, i baba. Stric i djed su se zadesili u Srbiji, oni tada nisu bili sa nama. Stričeva porodica se negdje izgubila, odvojila putem, ne znamo gdje i kako, ali to je bio veliki metež. Ne sjećam se gdje su oni nestali, neko je rekao, idemo ovamo, i oni su otišli na drugu stranu. Ipak, preživjeli su golgotu i vratili se kući poslije rata.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.