GRADIŠKA, BEOGRAD - Profesor Gojko Subotić, član Srpske akademije nauka i umjetnosti, decenijama posvećen proučavanju srpske umjetnosti srednjeg vijeka, rado priča o Gradišci i njenim ljudima, gradu u kojem je proveo djetinjstvo i ranu mladost.
U Subotićevim sjećanjima prepliću se harmonija i razumijevanje među ljudima između dva svjetska rata, ratne strahote i poratna obnova.
"To rano djetinjstvo bilo je toplo i blago sve do tragičnih događaja 1941. godine koji su podijelili društvo po vjeroispovijesti i nacionalnoj pripadnosti. Prije toga imali smo korektne odnose. Među ljudima je vladala sloga, tolerancija, uvažavanje, posebno između srpskog i muslimanskog stanovništva", ispričao nam je u Beogradu akademik Subotić, koristeći priliku da o svome kraju iznese sjećanja koja su uveliko odredila njegov životni put.
"Sjećam se predratnih manifestacija, sokolskih sletova… Naši sokoli učestvovali su na sletovima u evropskim gradovima, na primjer moj otac bio je na sletu u Pragu. Sokolski dom koji i sada postoji imao je prosvjetiteljsku ulogu", podsjeća Subotić, ne propuštaju priliku da opiše život u Gradišci neposredno pred početak Drugog svjetskog rata.
On kaže da se u djetinjstvu najviše družio sa porodicom Mujadžić, trojicom braće Munibom, Alijom i Omerom.
"Svi su bili nadareni za umjetnost, a Omer je bio profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, crtao je novčanice koje su bile u opticaju. Njihovu majku liječio je moj otac, ljekar u kojeg su Mujadžići imali veliko povjerenje", opisuje poznati istoričar umjetnosti svoj rodni kraj u predvečerje Drugog svjetskog rata. Sve što je bilo lijepo, kaže, nestalo je preko noći 1941. godine.
"Posmatrao sam sa prozora naše kuće koja se nalazila pored mosta, preko puta pravoslavne crkve, kako ustaše ruše srpsku crkvu koja je samo nekoliko godina prije toga završena. Tada je krst pao, nastala je vriska, galama, zapomaganje… Ispostavilo se da je krst usmrtio svoga rušitelja te je crkva neko vrijeme bila pošteđena, ali je kasnije miniranjem ipak porušena do temelja. Sjećam se tog dramatičnog događaja kao da je bilo juče. Imao sam tada deset godina", sjeća se Gojko prizora koji su se duboko urezali u njegovim sjećanjima. Prve ratne godine njegova porodica je pobjegla u zbjegove, dospjela u logore NDH dijeleći sudbinu mnogih Kozarčana. Na kraju rata, 1945. godine, vratili su se u Gradišku.
"Sjećam se starog zdanja gradiške tvrđave koja je opstala do 1946. godine, sa ulazima, kapijom. To je zapravo bila karaula turske imperije, a s druge strane Save Austrija je branila granicu koristeći tvrđavu koja je kasnije pretvorena u zatvor. Zbog Save koja je podrivala obalu nas učenike su nakon Drugog svjetskog rata angažovali da kamenje sa tvrđave prenosimo i njime utvrđujemo savsku obalu", ispričao nam je akademik Gojko Subotić, opisujući svoje prvo iskustvo sa spomenicima kulture i istorije, koji su kasnije postali njegova životna opsesija.
Gojko Subotić, rođen u Gradišci 11. avgusta 1931. godine, doktorirao je 1974. na Filozofskom fakultetu u Beogradu na temu "Ohridska slikarska škola XV vijeka".
Bio je direktor Muzeja primijenjene umjetnosti u Beogradu, radio je u Vizantološkom institutu Srpske akademije nauka i umjetnosti te bio upravnik Instituta za istoriju umjetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu, kao i direktor Galerije Srpske akademije nauka i umjetnosti, čiji je redovni član od 2003. godine.
U naučnim istraživanjima posvetio se proučavanju srpske umjetnosti srednjega vijeka i njenim vezama sa Vizantijom i Zapadom, kao i umjetničkom nasljeđu Balkana u vrijeme turske vlasti.
Dobitnik je Oktobarske nagrade grada Beograda, nagrade za kulturu "Vukove zadužbine" i više drugih priznanja za stručni rad u službi zaštite spomenika kulture.
Sinod Srpske pravoslavne crkve Subotiću je dodijelio Orden Svetoga Save prvog reda.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.