PULA - Zbog rimskog amfiteatra, odnosno Arene, svakog ljeta u Pulu pohrli desetine hiljada turista, koji, bez obzira na to u kojem dijelu Istre ljetuju, žele da posjete i ovaj grad.
Ako krenete autobusom iz Poreča, zbog gužve na putevima trebaće vam skoro dva sata vožnje, ali priroda i krajolik u kojem ćete uživati amortizovaće dosadu u koju biste mogli zapasti ukoliko niste ljubitelj ovog sredstva putovanja.
Nakon izlaska iz autobusa vjerovatno vam neće biti jasno na koju stranu treba krenuti, da li pratiti turiste koji su se, kao i vi, bez vodiča zaputili u nepoznato ili pomoć potražiti na internetu, s obzirom na to da vam ulice liče na lavirint.
Zato je, po meni, zlatno pravilo pitati lokalno stanovništvo za pravac kretanja.
Upravo tako sam učinila, te starijeg žitelja Pule zamolila da mi pokaže gdje se nalazi Arena. Iznenadila sam se da je bliže nego što mi se to učinilo na karti.
Arena
S obzirom na to da je bio radni dan, na pulskim ulicama nije bilo velike gužve, ali zato me je gužva dočekala na ulazu u Arenu. Turisti su se tiskali ne bi li što prije došli do svoje ulaznice, a nakon dvadesetak minuta strpljenje se isplatilo i ušla sam u ovo zdanje. Neko bi rekao, gomila kamenja i ništa više, ali taj kamen tu stoji vijekovima i nema razloga ne osmotriti ga izbliza.
U vrijeme moje posjete trajale su pripreme za koncert, te su radnici postavljali binu, ali to nije bila prepreka za obilazak. Odmah nakon ulaska sam primijetila da neki turisti ipak ne žele platiti ulaznicu i svojim aparatima i telefonima su bilježili kadrove kroz okna s vanjske strane Arene.
Da su jednako dobri i s unutrašnje strane, spoznala sam kada sam kroz jedan od prozora ugledala zvonik Crkve Svetog Antuna Padovanskog, koja se nalazi u neposrednoj blizini amfiteatra. Penjući se stepenicama na više nivoe Arene, sa pristojne daljine sam u podnožju, odnosno na mjestu gdje su se nekada vodile borbe, ugledala modernog gladijatora, ogrnutog crvenim plaštom.
Kako bih otkrila zašto se uporno kreće gore-dolje i rukama gestikulira, spustila sam se i zatekla ga kako naglas ponavlja naučeni dramski tekst. Iako su ga turisti uporno fotografisali i snimali, to ga nije nimalo ometalo.
Šetnja Arenom nema nikakvog smisla ako se ne spustite u podzemlje amfiteatra, u kojem ćete naći stalnu postavku posvećenu proizvodnji maslinovog ulja i vina, do koje vodi uski hodnik.
Tamo ćete otkriti rekonstruisana rimska oruđa koja su se vijekovima koristila za proizvodnju maslinovog ulja, između ostalog masivni kameni točak, mlinove za masline, ali amfore su ono zbog čega je vrijedjelo zaviriti ispod površine Arene.
Bile su izložene na pristojnoj udaljenosti, te nije bilo moguće dotaknuti ih, iako sam imala želju da prstima otkrijem materijal od kojeg su napravljene.
Zerostrasse
Prije dolaska u Pulu raspitala sam se koja mjesta osim Arene vrijedi posjetiti i dobila sam odgovor da je to Zerostrasse. Na internetu sam otkrila da je to sistem podzemnih tunela koji je građen tokom Prvog svjetskog rata za potrebe skloništa u slučaju napada iz vazduha na grad.
Nakon obilaska amfiteatra zaputila sam se ka ovom objektu, do kojeg sam došla prolaskom kroz Dvojna vrata. Sedam evra je sasvim pristojna cijena ulaznice, jer ono što sam vidjela i pronašla unutra vrijedi mnogo više. Prvo što sam primijetila nakon ulaska je ugodna temperatura koja se, kažu dostupni podaci, tokom cijele godine kreće od 14 do 18 stepeni, tako da za vrijeme ljetnih mjeseci Zerostrasse može turistima da posluži kao svojevrsno sklonište od toplotnog udara.
Pošto nije bilo razloga za žurbu, odlučila sam da ne jurcam besciljno tunelima, nego da se detaljno upoznam sa informacijama koje su bile dostupne na izloženoj postavci. Čitajući tekst zaronila sam u prošlost i vrijeme u kojem je Pula, između ostalog, dobila prve tramvajske šine i kada je počeo da funkcioniše javni tramvajski prevoz.
Inače, Zerostrasse ima četiri ulaza i svaki od njih vodi do drugog dijela grada.
Nakon što sam zavirila u svaki ćošak, ušla sam u lift, kojim sam se uspela do Kaštela, odakle se pružao pogled na Pulu. Posmatrajući zgrade zapazila sam da osim austrougarskog uticaja ovaj grad ima sačuvan izrazit socijalistički stil gradnje.
Čekajući lift za povratak u tunele zavirila sam na interesantnu izložbu posvećenu istoriji fudbala u Puli, gdje sam pronašla zavidnu kolekciju dresova i kopački.
Trg Forum
Turistički obilazak Pule ne bi bio potpun bez šetnje Kandlerovom i Ulicom Sergijevaca. Obje ove ulice turistima nude lokale u kojima mogu da se okrijepe nakon razgledanja znamenitosti, da uživaju u lokalnim vinima, sirevima, specijalitetima od tartufa, da kupe suvenire. Slavoluk Sergijevaca je omiljeno mjesto za fotografisanje i još jedan značajan spomenik pulske prošlosti.
Iz ovih ulica stiže se na Forum, glavni gradski trg kojim dominira Augustov hram.
Iako je turistička sezona još trajala, nije bilo gužve na trgu, sa kojeg sam se spustila do rive i sa distance osmotrila "Uljanik", brodogradilište u kojem su u neka ne tako davna vremena platu zarađivali radnici pristigli od Vardara do Triglava.
Šetnju sam nastavila do Titovog parka, koji je idealan za kratki predah u prirodnoj hladovini, te se ponovo vratila do Arene. U jednoj od obližnjih slastičarnica sam pronašla sladoled od lavande, kojim sam se zasladila na kraju prve posjete Puli.
Jedan dan sasvim sigurno nije dovoljan da bi se upoznao ovaj grad, jer ima još mnogo toga da se vidi, zato neću oklijevati ukoliko mi se pruži nova prilika da se zaputim u Istru.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
