Prije nego što smo sazidali, uspjeli smo porušiti sve najvažnije stubove društva. Okrnjene, porušene, slabe, bez temelja, na svojim leđima još uvijek te iste stubove nose časni profesori, učitelji, nastavnici, ljekari, čistači, stolari, konobari, novinari i svi oni koji svoj posao rade najbolje što znaju.
Ali izgleda, ne znaju. Zna tata.
Jedan tata iz Bijeljine zna bolje od profesorice. Došao je do škole, ušao u zbornicu i udario dva šamara profesorici. Zbog ocjene.
Kažu da ocjena nije mjerilo znanja, ali je izgleda postala mjerilo života.
Zar u svijetu privatnih fakulteta, kupljenih diploma i namještenih konkursa ocjena u knjižici, svjedočanstvu ili indeksu uopšte predstavlja ulaznicu za upis škole, fakulteta, dobijanje posla ili napredovanje?
Ni najmanje.
U svijetu moći, bitnosti, umišljenosti, "znaš li ti ko sam ja", ocjena je postala razlog za šamar. U oba obraza. Da se crvene.
I više nije ni problem u tome što su nove generacije, u koju spadam i ja, sve gluplje, čast izuzecima… Problem je što su sve nekulturnije, bezobzirnije, oholije, bahatije, čast izuzecima.
I sve to kreće iz kuće, preko ulice, do škole.
Jedan tata jedne učenice jednoj profesorici udario je dva šamara i jedan šamar cijelom društvu.
Boli li nas?
Izgleda ne boli. Jer tri dana je škola ćutala o tome. Tri dana niko nije progovorio o tome. Podršku su joj iz škole iskazali u par rečenica. Toliko je izgleda dovoljno da ublaži bol. Bar, tako misle, oni koji šamar nisu dobili. Oni koje obraz ne boli, jer obraza nemaju.
Da sam profesor svima bih dao petice, jer za ono što nosimo iz kuće, a to je odgoj, u Bijeljini nam tamnom tintom ispisa jedinicu neki tata neke učenice koja se žalila na ocjenu.
Nedovoljni (1).
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.