E ovo volim, da sjedim za stolom i posmatram ljude koji prolaze, rekao bi Diki Grinlif u "Talentovanom gospodinu Ripliju", to nekako utiče na pogled na svijet.
Nikada ne gledam film ako sam pročitala knjigu, a tek obrnuto, ni slučajno.
Iz radoznalosti, ipak sam to uradila pretprošlog ljeta. Čitala sam tu knjigu. I bilo je još luđe nego u filmu, knjiga o Ripliju me je uvukla u vrtlog ludila življenja zajedno sa filmom i ostala sam bez daha, čitajući u jednom danu tih trista strana dok su pored mene prolazili Džud Lou namigujući, Gvinet kolutajući očima i Met Dejmon izgubljen između svog i tuđih života.
Ako se nešto desi jednom, desilo se. Ali ako se desi dva puta, desiće se i treći put.
Nego…
Jesen je ove godine stigla dramatično i iznenadno, prije vremena. Čak ni laste nisu spakovale kofere za jug.
I to nema nikakve veze sa datumima. Dobro se zna da u našu kuću stigne jesen tačno onog dana kada Žmu kaže: "Zahladilo je. Ne može se više po kući hodati u gaćama. Moramo se obući."
I jesen je.
Ali ovog septembra sam prije te rečenice upalila grijanje, obukla debeli bademantil sa ušima na kapuljači i razmišljala kako ću preživjeti do proljeća.
Od globalnog zatopljenja ni traga ni glasa. Kiša, magla, sivilo i hladno. Novembar u septembru.
I šta sam uradila? Nakon što danima nije svanulo, razmišljala sam o potrazi za najbližim suncem.
Stojim u dnevnoj sobi, gledam u moj ljubičasti kofer i mislim se, kud ću sad, najbolje da sjedim kući kraj radijatora. I da navučem još jedne čarape, za svaki slučaj. Ne podnosim kad mi je hladno. Ali Žmu je rekao: "Šta je s tobom? Idemo na more."
Jer istraživanja kažu da lijepo vrijeme povećava osjećaj sreće za 5%, a tek ako ste pored neke vode, eto vam još 2,7%. Ne zanosite se, nije Žmu proučavao istraživanja zbog mene, sve sam ja to sama pronašla.
Hoću vam reći, naučno je dokazano da smo sretniji na moru. Potraga za suncem je u stvari potraga za još malo sreće.
Sva naša jutra na odmorima liče jedno na drugo. Ustajemo baš rano. Žmu, ipak, prije mene.
Jer ja obožavam nepotrebno dugo ležanje u krevetu. Potpuno budna. A Žmu čita novine i pije kafu u lobijima hotela, na terasama, lokalnim kafićima...
Dok ne dođem ja.
Onda popije još jedan espreso i dalje čita novine, a ja uglavnom gledam u daljinu, prazne glave.
Jedne godine smo pili kafu ili na terasi hotela ili u obližnjem lokalnom kafiću sa pogledom na marinu. Negdje ga pronađem kad konačno odlučim da ustanem iz kreveta.
Nedjeljno jutro je, a Žmu je malo prespavao svoj rani jutarnji espreso. I eto nas, idemo zajedno.
Jel' da je baš divno što jutros idemo zajedno na kafu?
Nije baš. Želim prvu jutarnju kafu popiti na miru.
Ali ja na odmoru ćutim ujutro dok pijem kafu.
To ne znači da je mir.
Slegnem ramenima.
I odmah iduće jutro dođem kasnije kao i obično, a bašta kafića puna vatrogasaca koji su završili noćnu smjenu i smiju se i pričaju na sav glas. Veseli i bučni.
Žmu pije kafu i čita novine u svom tom žamoru.
Na miru, jelte?
Međutim…
Ovog septembra otkrila sam nešto potpuno novo. Zajedničku prvu jutarnju kafu na odmoru.
Čim smo stigli, kažem Žmu, znam da voliš ujutro ići piti kafu sam i čitati novine, ali sada bih i ja išla s tobom, iako znam da ti prija jutarnja tišina bez mene.
To nije tačno. Ja volim piti kafu s tobom. I ne smeta mi ako zapitkuješ i pričaš. Ali kad se probudim, hoću odmah da izađem na kafu, a ti se rastežeš po krevetu, drndaš po telefonu i razmišljaš da li da ustaneš ili odustaneš. Ne mogu ja to čekati. Ja zato odem.
Vidi, vidi. Potpuno je zaboravio onaj razgovor od prije dvije godine. Ali zato ja pamtim ko slon. Čak mi je jedan drug iz djetinjstva, dok smo bili sasvim mali, rekao da imam i kosu kao slon, ali nećemo sad o tome. Dakle, šanse nema da nešto ovakvo zaboravim. Ali nisam, uopšte to spomenula. Možda se i šalio, pa ja kao obično, sve bukvalno shvatila.
Kad god ne znam šta bih, ja se uvijek napravim blesava. Vjerujte mi, to pali uvijek. I svugdje.
Dakle, napravim se blesava. I ustanem disciplinovano ko vojnik sljedeće ujutro, pa odemo zajedno na taj prvi jutarnji espreso. Da nisam pitala, živjela bih u zabludi ko zna do kada.
Ova potraga za suncem me nije vratila na fabrička podešavanja kao što sam očekivala. Desilo se nešto još bolje. Donijela mi je lakoću postojanja u obliku koji do sada nije postojao čak ni u mojoj geometriji.
Okolnosti su se promijenile. Svijet je usporio. Pronašla sam svoju tišinu.
Jeste li pronašli svoju tišinu?
Jel' glasna?
I sad kad je već stigla jesen odoh da pečem bundevu u rerni i jedem knedle sa šljivama.
Sad će i pečeno kestenje, samo što nije.
U jesen, donosim još dvije knjige, "Moju Afriku" i "Ponoć u vrtu dobra i zla", po kojima su snimljeni filmovi koje obožavam i još ih nisam ni počela čitati jer sjedim i posmatram ljude kako prolaze.
To nekako utiče na pogled na svijet, rekao bi Diki Grinlif.
VAŽNO JE DA ČOVJEK PRONAĐE SVOJ (NE)MIR.
Lav ju
Chic Vanilica
Knjiga VANILICA U CIRKUSU je u prodaji u knjižarama "Kultura", "My book", kao i u "Bingo" marketima. Web shop www.mybook.ba
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
