Kada bi vas pitali kako putujete kroz život, šta biste rekli? Plovite ili letite? Jurcate ko muva bez glave? Surfate po visokim talasima? Pješačite polako? Mora neko da vas vuče za ruku?
I da li ste ikada iskakali iz auta u pokretu?
Stalno razmišljam šta bi rekao Darvin da me vidi sada? Možda bi bio ponosan. Ili bi priznao smijući se da je teoriju evolucije izmislio, a da se ja uvijek ufuram u nešto što ne postoji.
Evoluirala sam. Tako mi je Žmu rekao, široko se osmjehujući. Ne pitajte me kako se to dogodilo. Nemam pojma. Ali dogodilo se.
Obožavam brodove. Volim ljeto. Glava mi je tada prazna. I prija mi ta praznina. Ali ne volim ni vrućinu ni gužve. To mi više ne prija. Stari se ili se sazrelo, evo nisam pametna.
Ostrva obožavam. Imaju poseban vajb. Vrijeme i životi drugačije teku. Kad bi me strefila neka loto premija, kupila bih si malo grčko ostrvo. I nestajala povremeno. Sjedila na svom ostrvu i buljila u svu tu plavu slanu vodu. U nedostatku vlastitog, posjećujem tuđa ostrva. A na ostrvo, zna se, možete samo avionom ili brodom.
Dakle, ovih dana sam spakovala nikad manji kofer za ljetovanje. Iako uvijek nosim najveći koji imam. Poluprazan. Ako se dogodi iznenadni šoping. A dogodi se.
Ove godine ni šoping se nije desio, niti sam obukla više od trećine spakovanog minimuma u polupraznom malom koferu. Evolucija ili ipak revolucija, ko će ga sad više znati.
Uvijek znamo na koji trajekt bi trebalo da stignemo, ali uglavnom se desi da stignemo prije nego što smo mislili i u zadnji čas ulijećemo na onaj koji isplovljava ranije.
E, sad ide to iskakanje iz auta u pokretu. Dok prilazimo luci, hvatam startnu poziciju. Moj šljokičasti novčanik držim čvrsto u ruci. Žmu uspori, iskočim iz auta, on žuri u red za ukrcavanje, a ja kupujem karte. I onda trčim, sa kartama i tim ružičastim novčanikom kratki sprint jer je Žmu već na ukrcaju. Istina, desilo se jednom da smo došli ko normalni ljudi, na vrijeme, pa sam odšetala da kupim kartu, a Žmu parkirao auto i otišao da kupi novine. Neka vremenska anomalija. Dešava se i najboljima. I onda je internet promijenio sve. Kupim kartu onlajn i ne razmišljam. Čim mi stigne karta na mail, proslijedim Žmu, isto da ne razmišljam.
Nego, da li ste se upitali zašto na nekim brodovima imate ručke u toaletu? S obe strane wc šolje? I po hodnicima? Ja jesam. Bila sam mlada i naivna. A odgovor sam saznala na teži način, naravno. Kao i većinu odgovora u životu.
I zato vam moram ispričati hit plovidbu trajektom.
Nekada davno kada sam radila u modnoj industriji, putovalo se previše. Ta putovanja su bila divna. Stalno Italija. Odjeća, cipele. Modne revije. Uvijek prije svih znaš šta tek ulazi u modu. Divotica.
Dakle, ukrcavamo se na baš veliki trajekt u Splitu za Ankonu. Malo duva vjetar i čujem kako neko od posade kaže: "Večeras će ljuljati." Nisam obratila pažnju. Otišli smo u restoran na večeru, dobro se sjećam crnog rižota jer je bio odličan. Popijemo i po čašu vina. Svi stolovi puni. Do nas malo društvo nasmijanih talijanskih fensi bakica. Večeramo baš fino i u kabinu. Malo ljuljuškaju talasi, ali uspavljujuće nježno.
Za kabine je bila frka. Tako da smo nas dvije, Z. i ja, jedva uspjele dobiti kabinu sa lavaboom i ogledalom. Ali ne i toaletom.
Znači, za odlazak u toalet moraš izaći iz kabine, pa ići do kraja hodnika. Ne smeta mi. Ionako nikada noću ne ustajem. Z. popije tabletu protiv morske bolesti i legne spavati. Nemamo ni prozor. Ali ugasim svjetlo, šta ću. Legnem i ja. Pomislim zaspaću, hipnotisaće me malo svjetlo detektora za dim.
Ali ne! Čim smo izašli na otvoreno more počinje nešto što više ne liči na ljuljanje. Ja nikad budnija. Z. spava ko top. Od zida do zida kabine lete naše cipele. Ljulja u svim pravcima kao kad se napijete. Evo sad mamuram kad se sjetim, a to je bilo prije dvadesetak godina. Ne spavam, ali se osjećam nepotopivo, priznajem. Mislim se valjda kapetan zna šta radi.
Usred noći moram u toalet. Dakle, to mi se nikada ne događa. I baš sada jeste. Upalim svjetlo, Z. spava dubokim snom. Pužem po kabini i izvlačim svoje čizme ispod kreveta. Hvatam ih u letu. Izađem. U spavaćici i čizmama.
A vani ludnica. Gužva po hodnicima kao da je korzo. Požutjeli od ljuljanja, putnici posrću, povraćaju. Ne možeš se kretati hodnikom da se ne držiš za ručke na obje strane zidova. Uhvatiš se svakom rukom za jednu ručku i onda udarajući o zidove napreduješ. Sretnem one fensi bakice sa večere. Jedva stoje. Kolutaju očima. Više se niko ne smije.
Ja idem, polako, ali idem.
Uđem u toalet. Nema šanse da se približite wc šolji, ni govora. O bože, kako sjesti? Eureka! Ručke. Jedna ručka, druga ručka, ali i dalje ništa. Šolja vodi svoj život. Izmiče se neprekidno. Jedva uspijem. Izašla sam iz toaleta brzinom svjetlosti, pravo da vam kažem. Ne znam šta muškarci rade u ovim slučajevima.
Jedva operem ruke. Jer kako oprati ruke da se ne držiš ni za šta. Pa ruku po ruku. I mislim se imam maramice za dezinfekciju u kabini, preživjeću valjda. Vratim se, nekako. Z. i dalje spava. Izujem se i legnem. Mislite li da mi je bilo važno što sam u spavaćici hodala brodom? Ne. Baš me briga.
Ostatak noći nisam spavala jer sam zahvaljivala svima kojih sam se sjetila na tome što nemam morsku bolest. I što mogu da putujem i naglavačke.
Hepiend je osvanuo kao divno sunčano jutro dok smo uplovljavali u luku. Jutarnji espreso smo pile na čvrstom tlu, ja nenaspavana i mrljava, Z. naspavana, smijući se dok je slušala šta se događalo tu noć.
Još jednom sam se ljuljala na gorim talasima, na krstarenju istočnim Mediteranom, između Santorinija i Mikonosa kada je kapetan zaustavio kruzer i zabranio iskrcavanje na Mikonos. Zato namjerno, nikada na Mikonos nisam ni otišla. Sigurno nije za mene. Jer kruzeri se ne zaustavljaju bezveze nasred mora, znate? Ali na ostala grčka ostrva jesam. Ne sva, naravno, ima ih na hiljade. Jedno od njih će biti moje, vidjećete. Jednog lijepog dana čim uplatim loto.
Već vježbam kako ću buljeći u tu plavu slanu vodu, otežući samoglasnike kao Tanja Bošković, reći: "More leči sve."
Probajte sve načine kretanja, tako ćete znati koja brzina je vaša, kada da uključite tempomat, a kada da stisnete gas. Ne mogu se neke stvari same od sebe naučiti.
Pravi kapetani uvijek znaju kada treba usporiti. Kada stati. I kada ploviti bez obzira na vrijeme.
BUDITE KAPETAN SVOG ŽIVOTA JER…
ŽIVOT JE MORE.
Lav ju
Chic Vanilica
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
