Na prošlogodišnji Međunarodni festival ljubavne poezije, Pjesnik svetionik 6, koji se odvijao u Baru, otišao sam u posljednji čas. Moj direktor je održao obećanje i, uprkos nepovoljnim okolnostima, obezbijedio mi je slobodne dane. Spakovao sam se navrat-nanos, nisam ni pare zamijenio, a to nije bilo nimalo bezazleno jer Crna Gora nema mjenjačnice, a banke mijenjaju tek dolare, funtu i švajcarski franak.
Ipak, sve mi se na kraju isplatilo jer mi se dogodila najljepša bajka.
U vrijeme održavanja Pjesnika svetionika 6, u Baru, u komšiluku, u Sutomoru, u umjetničkoj koloniji boravio je Književni klub "Dragoslav Grbić" iz Čačka, potpomognut umjetnicima i književnicima iz Knića i Gornjeg Milanovca. I upravo su predsjednica "Grbića" Radmila Rubaković i Maja Đukanović, zadužena za odnose sa javnošću, dogovarali saradnju sa Međunarodnim udruženjem književnih stvaralaca i umjetnika "Nekazano" iz Bara, koje i stoji iza festivala ljubavne poezije "Pjesnik svetionik". Predsjednik "Nekazanog", ugledni pjesnik Labud Lončar, spiritus movens cijelog "Pjesnika svetionika", ponudio je gostovanje Čačankama na festivalu, što su one sa zadovoljstvom i prihvatile.
Dakle, i Maja i ja došli smo gotovo slučajno na Pjesnik svetionik. A prva osoba koju sam upoznao te 2023. na festivalu bila je upravo Maja! Da bi me valjda impresionirala recitovala mi je tada neku svoju satiričnu pjesmu i smijala se mnogo…
Na ovogodišnji festival Pjesnik svetionik 7 Maja i ja krenuli smo zajedno, kao muž i žena! Mnogo lijepog u međuvremenu desilo se u našim životima.
Napravili smo plan aktivnosti, najprije ćemo u Beograd, potom svratiti do Čačka, a onda u Bar. Bili su to neki od najtoplijih i najsparnijih dana, kada se disalo na škrge. Dok klima nije postigla svoje, autobus iz Banjaluke za Beograd ličio je na saunu. Onda pauza u Derventi. Ošamućena od vrućine i sparine, jedna gospođa u WC-u izgubila je svoj pasoš. Ispao joj je, kako reče, iz torbice. Srećom, Maja ga je našla i pretpostavljajući da je njen, ne gledajući ime, vratila joj. Ali, gospođa je bila "uporna", reče nam da je izgubila i mali novčanik sa ličnom kartom jer tašnica joj se zna sama otvoriti, rajsferšlus valjda nije najbolji. (Pomislih da je dobro da nije ponijele sa sobom i zdravstvenu knjižicu ili još neke druge dokumente, bila bi to cijela sjetva dokumenata.)
Srećom, i novčanik sa ličnom kartom pronađen je, ali na sasvim drugoj strani, u autobusu, ispao joj je kod sjedišta. Pola sata kasnije, na graničnom prelazu, saznali smo da je ta gospođa Gordana Goca Lazarević ili, kako sama reče, "mala žena od velike slađa". Naporno joj je da vozi na duže relacije, pa sada koristi autobus.
U Beograd smo stigli nešto prije ponoći. Grad je i dalje bio vreo na plus 33,5 stepeni. Dočekali su nas Majina sestra i zet. I što zbog dugih razgovora, ali i vrućine, tek slabo se spavalo.
Dočekali su nas novi dan i nove aktivnosti. Susret sa sekretarom Udruženja građana fanovi naučne fantastike Sci&Fi Tihomirom Jovanovićem i istaknutim članom Goranom Ćurčićem. Razmjena mišljenja i pozitivne energije, ali i razmjena literature, uz hladno osvježenje.
Udruženje fantastičara, pored niza drugih aktivnosti, kao i izdavačke djelatnosti, za svojih 20 godina postojanja ima i svoj kapitalni projekat, štampanje Regije fantastica, antologije naučne fantastike, fentazija i horora. Do sada je izašlo već 10 obimnih knjiga u kojima su pričama zastupljena najjača pera fantastike zapadnog Balkana, pa čak i šire, jer je Regia fantastica nadmašila regionalni značaj. U toku je konkurs za Regiju fantasticu 11, tema je Zona sumraka, pa ujedno i poziv piscima i ilustratorima iz regiona da se okušaju i daju svoj doprinos.
Bilo je vrijeme da se ide dalje. Narednih dana u Čačku smo obišli neobičnu berbernicu, u kojoj je sve kao u neka davna vremena, od namještaja do brijaćeg pribora, a onda smo krenuli u avanturu zvanu obilazak Vidikovca na Kablaru. Radi se o kapitalnom projektu za razvoj turizma u čačanskom kraju, pa čak i za zaustavljanje odliva omladine u podkablarskim selima. Danas do Čačka nije teško stići, novi auto-put znatno je približio ove krajeve Beogradu. Pa ipak, vidikovac još nije završen, za razliku od našeg u Banjaluci, ali radi se o daleko monumentalnijem projektu od ovog kod nas. Vidikovac će biti prvi takozvani skywalk na Balkanu, dakle na konstrukciju će biti namontirana staklena platforma pa ko ima petlju neka izvoli. Odavde puca predivan pogled na Čačak, meandre na Moravi koje su tek malo manje atraktivne od onih na Uvcu, na Ovčar banju, kao i na ostali predivni, veličanstveni pejzaž. Čuvar vidikovca zamolio nas je da budemo oprezni radi svoje sigurnosti, a objasnio nam je da su objekat gradili radnici iz Turske, bez bilo kakve zaštitne opreme i po najtežim vremenskim uslovima. Još nedovršen, mene vidikovac pomalo podsjeća na svemirski brod "Enterprajz" iz čuvenih "Zvjezdanih staza", ali sigurno je da će biti svetionik razvoja turizma u kablarskom kraju. Po okončanju radova očekuje se i rekonstrukcija putne infrastrukture do vidikovca.
Dan pauze i put pod noge, čeka nas barski svetionik! Ovogodišnji festival Pjesnik svetionik 7 održan je od 23. do 25. avgusta u Baru i Zagrađu. Okupio je autore iz zemalja bivše Jugoslavije, neki od njih doduše s adresama su u zapadnoevropskim zemljama, a ovog puta gosti su došli i iz Bugarske. Održane su brojne promocije knjiga, među njima i zbirke poezije prošlogodišnjeg pobjednika festivala Milada Obrenovića iz Rogatice. Radovali smo se susretu sa starim prijateljima Zorkom Tošić iz Loznice, Mladenom Babovićem i Gordanom Srećković iz Bara i mnogim drugima. Pored književnih aktivnosti, ljubazni domaćini goste su vodili na najatraktivnije destinacije u Baru i okolini: obilazak Starog Bara i stare masline koja pamti vijekove, čak i jedan milenijum. Za staru maslinu postoji jedno vjerovanje, da se obiđe oko nje i zamisli želja. (Prošle godine Maja je zamislila jednu želju, za koju tvrdi da joj se ispunila!) Obišli smo i manastir Ribnjak, nekadašnji metoh manastira Ostrog. (Baš na tom mjestu prošle godine počela je Majina i moja ljubavna priča!) Uz sve to organizovana su i kupanja na najljepšim plažama Bara, Šušnja i Sutomora, kao i večernja druženja uz muziku, za koju su zaduženi bili naš Banjalučanin Nebojša Stević i Damir Maras, pjesnik i ugledni estradni umjetnik iz Hrvatske. I upravo ta neformalna druženja ponajveća su vrijednost festivala jer se tada sklapaju prijateljstva među pjesnicima, tada se grade mostovi povjerenja i pomirenja, kao temelji suživota na ovoj balkanskoj vjetrometini.
Nedjelja, 25. avgust, ujedno je bio i posljednji dan festivala. Labud Lončar kratko je predstavio prateću zbirku u kojoj se našla 121 pjesma. Po kvalitetu, kako su istakli Lončar i Slobodan Ristović, predsjednik žirija, ovo je bilo najkvalitetnije festivalsko izdanje. U pravom pjesničkom maratonu koji je uslijedio svi prisutni pjesnici, a bilo ih je oko pedeset, pročitali su svoje pjesme, a za pobjedničku žiri je proglasio pjesmu "Primorska žena" Roze Bojanove iz Bugarske, a nagradu pored plakete čini i štampanje autorske zbirke poezije u tiražu od 200 primjeraka, sa finim povezom i tvrdim koricama. (Drugoplasirani Mirko Bjelajac i trećeplasirana Nevena Milosavljević osvojili su vikend u Baru za dvije osobe.)
Posebnu pažnju prisutnih, pa i crnogorskih medija, privukli smo Maja i ja. Neobično je da jedan festival pa taman i ljubavne poezije postane mjesto susreta dvoje ljudi, potpunih stranaca, iz dvije države, koji na leđima nose bremena istorijskog nasljeđa ovih krajeva, a koji ubrzo nakon festivala odluče da život nastave zajedno. Damir Maras nam je posvetio jednu pjesmu, pa se na završnoj večeri moralo i plesati.
Ovaj i slični festivali, pored promocije lijepe riječi, rima i stihova, po meni su najbolji vjesnici mira i građenja mostova povjerenja i suživota. Na kontra strani, i to veoma glasni, su oni političari koji zarad svojih sitnih ili krupnih interesa ugrožavaju mir te šire mržnju i netrpeljivost, ističući nemogućnost saradnje među balkanskim narodima. Takvima, naravno, smetaju pjesnici, pisci, umjetnici koji razmišljaju i pokazuju i dokazuju da može drugačije.
Kraj festivala nije bio i kraj naših aktivnosti u Crnoj Gori. Već narednog dana, 26.8. u Podgorici smo održali veče humora i satire pod nazivom "Smijeh nije grijeh". U glavni grad Crne Gore stigli smo ujutro, jer smo imali planiran sastanak sa domaćinom Dejanom Cvijanovićem iz Gradske biblioteke "Radosav Ljumović", koja je organizator naše večeri. Poslije sastanka preuzela nas je Majina prijateljica iz Lučana, koja već više od decenije živi u Podgorici. I njeno ime je Maja! Predložila nam je da vrijeme do književne večeri iskoristimo na najbolji način i nakon pauze u njenom domu povela nas je sa svojom kćerkicom Dunjom u manastir Ostrog! O samom Ostrogu napisano je sve, sveto mjesto koje obilaze i kojem hodočaste pripadnici svih konfesija u Crnoj Gori i regionu, a kako smo i sami svjedočili, i mnogi drugi ljudi, Slovaci, Česi, Rusi i Ukrajinci, Amerikanci, Holanđani…
Književno veče proteklo je u odličnoj atmosferi, pored mene i Maje nastupile su i obogatile program i pjesnikinje Radmila Rubaković i Olgica Lazović iz Čačak, Magda Đorđević iz Knića i Silvana Jovanović iz Velike Kladuše. Puno smijeha aforizmima i aplauza stihovima. U publici sam u jednom trenutku uočio i Marka Vujovića, pisca fantastike iz Podgorice, pa smo nakon večeri iskoristili trenutak i razgovarali o fantastičnoj književnoj sceni u Crnoj Gori, a pogotovo o mogućnostima da Refesticon, kultni regionalni festival fantastike iz Bijelog Polja, nakon ovogodišnje pauze bude obnovljen i možda prenesen u Podgoricu, u šta bi i Marko mogao biti uključen.
Sutradan je uslijedila nova avantura, odlazak i obilazak Budve, bisera Crnogorskog primorja, a nakon kratke pauze i još jedno gostovanje, ovog puta u Danilovgradu, na promociji čak tri autorske zbirke poezije pjesnikinje iz Knića, (varošice u blizini Kragujevca) Magde Đorđević. Ali, kako to kažu naši stari, kad si najsrećniji stavi kamičak u cipelu, neka te ipak nešto žulja. Maja je iznenada dobila povišenu temperaturu, osvojila ju je malaksalost. I ne čudi, kolaju virusi, a sjekli su nas prevrući dani i jaka klimatizacija u prostorijama u kojima su se održavali događaji.
Ipak, dan sam iskoristio da u našem apartmanu, uz druženje, češkanje i maženje sa Kanom, pomerancem vlasnika našeg apartmana u Šušnju, napravim i skandinavku sa pojmovima vezanim za Crnu Goru, kao i da sa Majom napišem tekst za portal jednog čačanskog medija o aktivnostima čačanskih umjetnica u Crnoj Gori. A za ono što se propusti postoji vrijeme da se nadoknadi. Festivalu i Crnoj Gori nismo rekli zbogom, već doviđenja do novih druženja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.