Stanje pravne sigurnosti u BiH najmanje pogoduje građanima (mada se često u njihovo ime takvo stanje stvara) koja hoće čiste situacije u raspodjeli pozitivnih društvenih vrijednosti što ih stvara.
Vjera u svemoć zakona dovodi do njegova obezvređivanja, isto kao što i uvjerenje da se može bez zakona ima za posljedicu devalvaciju normi i društvenu anarhiju. Jedan od značajnih razloga nepoštivanja normi u sistemu Bosne i Hercegovine svakako je i "davanje" prava "bez pokrića". Humanistički zahtjevi za što više prava, koji kao bujice preplavljuju naše "društveno polje", zanemaruju počesto ekonomsko-socijalne mogućnosti njihove realizacije. U Bosni i Hercegovini neophodno je uspostaviti izvanjski autoritet sistema. To prije svega znači uspostaviti respektabilan sistem odgovornosti. Odgovornost je izvedena kategorija. Biti odgovoran znači savjesno i stručno obavljati svoj posao, svoju funkciju. Biti neodgovoran znači postupati drugačije, znači moći postupati drugačije. A "moći postupati drugačije" to je indikacija sistema koji "ne radi" za proklamovani društveni odnos i njegove temeljne vrijednosti, već ih, naprotiv, ugrožava.
Društvo kao širi pojam od države je alibi za sve vrste uzurpacija, kako vlasti, tako i vlasništva. Na malom prostoru Bosne i Hercegovine je previše univerziteta, akademija nauka i umjetnosti, previše je naučnih instituta, a, nažalost, malo praktičnih rezultata od svega naprijed navedenog. Još malo pa će svaki naš naučnik, istraživač, stručnjak (ili kao bi rekao Lj. Ršumović: "sekretar za južni vetar") pored diplome i titule moći oko vrata okačiti i stranu licencu. Kakav je to mlinski kamen oko vrata društvu u BiH. Skupo je i često neizvjesno ulaganje u vlastitu pamet, ali je višestruko skuplje kupovanje tuđe. Ne smije nam biti osnovna deviza da stranu pamet u BiH kao u osnovnu ugradimo u razvoj i prosperitet. Moramo sarađivati sa onima koji znaju, umiju i imaju, a ne zatvarati se u svoje granice i svoje parole. Energija nauke i znanja može ublažiti pa i kompenzovati nedostatak svakog drugog oblika energije. Usitnjenost naučno-istraživačkih institucija i programa ne samo da slabi mogućnost značajnih istraživanja, nego izmiče svakom vrednovanju. I tu, nažalost, nauka slijedi politiku: svaki je pogon suvereni entitet, svako je sebi kriterij i referentna tačka. Dominirajuće tehnologije postaju tehnologije dominacije ekonomske, političke, kulturne. Dalje se ukazuje na moć i nemoć zakona. Najviši stepen pravde i jednakosti što ga može dostići pravo sastoji se u tome da pomogne uspostavljanju jednakosti kriterija. Država je pravni poredak, to će reći legalna i apsolutna vlast. U BiH je prisutan pluralizam centara političkog odlučivanja koji otvara i nove mogućnosti uzurpacije moći, tim prije što su otvorene široke mogućnosti iskazivanja različitih interesa, koji traže i različite puteve i načine preferencije i zaštite. Pravo je indikacija određenih društvenih odnosa, ali istovremeno i značajan oblikovni činilac tih odnosa. Ono pomaže oblikovanju posredno i neposredno; posredno, razvijanjem političke kulture (vaspitno-obrazovna i pedagoška funkcija), a neposredno, svojom organizacijsko-regulativnom funkcijom. U tim svojim društvenim funkcijama pravo je oblik posredovanja različitih društvenih međuljudskih i konflikata i sukoba interesa. U svakom je političkom društvu, pa tako i u Bosni i Hercegovini, nužna "organizacija slobode". Ona podrazumijeva slobodu organizacije. Sloboda organizacije podrazumijeva konsenzus, inače se pretvara u svoju suprotnost. Stanje pravne sigurnosti u BiH najmanje pogoduje građanima (mada se često u njihovo ime takvo stanje stvara) koja hoće čiste situacije u raspodjeli pozitivnih društvenih vrijednosti što ih stvara. Vjera u svemoć zakona dovodi do njegova obezvređivanja, isto kao što i uvjerenje da se može bez zakona ima za posljedicu devalvaciju normi i društvenu anarhiju. Problem datog i zadatog u dejtonskoj BiH permanentno postavlja pitanje o moralnosti političkog djelovanja kao posredovanja, jer upravo ovo posredovanje svjedoči diskrepancu između datog i zadatog. (Ne)angažman kao etičko pitanje je veliki problem u BiH. Istorijski je poznato tumačenje da budućnost treba zaraditi. Centralna tema u BiH na svim razinama, svim sredinama i "strukturama" jest društvena kriza s kojom smo suočeni. Potreban je instinkt, imanentna mudrost i egzistencijalni razum cjeline (društva, naroda), koja uvijek nalazi rješenje i izlaz. Tu "mudrost cjeline" treba organizovati i usmjeravati. Bez promišljenog i organizovanog usmjeravanja, bez angažmana temeljenog na iskustvu i svestranom uvidu u kontekst (ne, dakle, pukog aktivizma), spontani izlaz što ga nalazi "egzistencijalni razum" postaje izlaz za nuždu. Moralnost kao aktivno negodovanje, ali i izraz potrebe u Bosni i Hercegovini je nasušno potrebna. Potrebno je angažovanje, animiranje građana, njihove volje i energije, kako bi trajno mogli biti "pogonsko gorivo" naprednih ideja. Oportunizam kao indikacija i oblik nemoralnog ponašanja je veliki problem u BiH. Pitanje treba li nam moralna obnova, ima smisla jedino uz pitanje: Je li moralna obnova moguća? Treba se izboriti u Bosni i Hercegovini za "pravednu" uspostavu moći, tj. moralnu uspostavu moći. Vrijednost pravnog sistema je u jednoj demokratiji stalna, jer on posjeduje vlastitu vrijednost koja ne može biti povrijeđena ili negirana političkim borbama.
Postojeći model Bosne i Hercegovine sadrži bitne elemente konfederacije, ali on ne smije biti zapreka integracijskim procesima. Uzroci integracije i dezintegracije Bosne i Hercegovine su prije svega politički. Volja za moć političkih oligarhija sve momente složenog socijalnog života preparira za vlastitu upotrebu. Sve drastičnije manifestacije i erupcije nacionalizama i nacionalnih isključivosti u BiH zbile su se i zbivaju se, bilo pod izravnom dirigentskom palicom političkih oligarhija, bilo uz njihov prešutni pristanak. Legitimisanje političke volje koja nema svoje utemeljenje u narodu nastoji se zadobiti u naciji. Nacionalizmu i te kako pogoduje socijalna kriza kod funkcionisanja Bosne i Hercegovine odlučujući subjekt nije građanin, nego nacija. Građansko je de facto podređeno nacionalnom, državnom, entitetskom. Sve naše diobe i nacionalni bunkeri u BiH iz kojih se dogovaramo i sporazumijevamo imaju u svome temelju, ne povjerenje i svijest o zajednici, nego strah i nepovjerenje, u čijoj je pozadini poimanje nacionalnog i političkog kao privatno - vlasničko. U Bosni i Hercegovini teško se skida prtljag prošlosti. Naš duhovni prostor i dalje je prenaseljen našim traumama, preosjetljivostima, revanšizmima. Umjesto istine budućnosti, pravimo i dalje "bilanse mržnje", pabirčimo parcijalne "istine" prošlosti. To, naravno, ne znači da crne bilanse treba zaboraviti, ali oni ne mogu i ne smiju biti putokaz i kriterij budućnosti. Dugo je godina i desetljeća na bh. etničkim, geopolitičkim i kulturnim prostorima trajao proces "onesposobljavanja svijesti", proizvodeći neznanje, primitivizme i konflikte za tuđ račun, da bismo bili spremni ("osposobljeni") za kritičku samorefleksiju. Problem BiH je zakon duhovne tromosti kao jedini zakon u miljeu naše političke kulture. U BiH treba biti protivnik svakog hegemonizma i unitarizma, ali je isto tako bilo čiji separatizam i nacionalizam najveća opasnost i "historijska kuga" za BiH. Formula zajedništva u Bosni i Hercegovini je pretpostavka samobitnosti, samostalnosti i modernog opstanka Bosne i Hercegovine. Različite parafraze te formule; nacionalističke, separatističke, liberalističke, unitarističke (a sve su one "u opticaju"), rade ne samo protiv Jugoslavije kao cjeline nego i protiv naroda u ime kojega bi da govore. Narod ne živi lagodno, hoće samo "kruha i igara", narod ima duže pamćenje od pojedinaca: on misli iz sabranog istorijskog iskustva, iz nevolja, uzleta i muka čitavih generacija, pa mu nije stalo do toga da bude drugačije, nego da bude bolje. BiH za neke danas već skoro ništa ne znači, što nije dobro, jer ona je međunarodno priznata država i u njoj treba tražiti mjesto i dogovor za sve nacije i nacionalne manjine, uz maksimalno poštivanje ljudskih prava i sloboda, bez obzira na rasu, vjeru i naciju. Centralističko-unitaristička BiH nije moguća i ona ruši temelje i ovakve Dejtonske BiH.
Poznavaoci prilika često ističu: "... optimista sam, jer se ovako dalje ne može." Teorija je pozvana, čak prinuđena da dokazuje i brani svoju praktičnost, da pomogne otklanjanju ili makar ublažavanju posljedica nesreće iz spomenute metafore. No, možemo li iz svojih struka, disciplina, svojih zabrana i parcela nauke i politike reći poput Rusoa: "Vjerujem da mogu riješiti to pitanje." Sve promjene u Bosni i Hercegovini prati porast birokratskog, parazitskog aparata, koji se umnožavao logikom samoreprodukcije tražeći nove prostore i mogućnosti svoje ekspanzije i nalazeći ih u novim - sistemskim promjenama. "... Države koje se temelje na nacionalnoj kulturi (kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini) teško mogu da se uklope u novi svjetski poredak u kome važe univerzalne vrijednosti, norme i pravila ponašanja. Za ove prostore, prostor Bosne i Hercegovine, može se slobodno reći da ljude dijeli ono što im je zajedničko: zajedničko porijeklo, zajednički običaji, zajedničke ustanove, zajednički jezik itd. Ovdje imamo bogato iskustvo sa nelogičnom činjenicom da tri naroda (Srbi, Hrvati, Bošnjaci - muslimani) dijeli isti jezik, jer je preko 90% riječi isto, a nekoliko procenata različito. Netrpeljivost i mržnju ne izazivaju velike razlike, nego baš one male, pa su u pravu psiholozi kada govore o 'narcizmu malih naroda' - svako pleme hoće da bude nacija. Uprkos svim socijalnim razlikama među pojedincima iste nacije, nacija se doživljava kao bratska zajednica: u nacionalnoj svijesti sve nejednakosti su izbrisane u ime jedinstva nacije! To se postiže vještom manipulacijom političkim simbolima (zastava, grb, himna, mitski junaci itd.), jer mit nudi lični identitet i kolektivnu identifikaciju sa zajednicom (nacionalnom, vjerskom i sl.): on odgovara na pitanje ko sam ja i gdje je moje mjesto u strukturi društva. Zajednica koja je utemeljena na nacionalnom mitu protivi se promjeni: identitet i promjena ne idu zajedno. Ovi zatvoreni obrasci (closed patterns) arhajskog duha svakako su smetnja širim integrativnim procesima i toleranciji među tri naroda i njihovim kulturama u Bosni i Hercegovini: umjesto demokratskih pregovora i zajedničkog života, svaki narod ističe svoje slobodarske tradicije i nacionalne heroje. Strah od živih reguliše pravo, strah od mrtvih reguliše mit - mrtvi kao moralni policajci društva. U Bosni i Hercegovini demokratija se uči, jer narod nema iskustva sa demokratskim oblicima mišljenja, vjerovanja i odlučivanja: ovdje je na djelu prelaz od vladavine jedne volje (samovolje vođe) na vladavinu zakona. Drugim riječima, vladavinu straha postepeno zamjenjuje vladavina prava. A to je veoma težak i dug proces, jer rodovsko-plemenska svijest i način života na ovim prostorima teško se mogu uzdići na ravan univerzalnih vrijednosti, normi i pravila ponašanja. Ako hrišćanstvo i islam kao univerzalne religije nisu uspjele da za toliko vijekova iskorijene ovaj paganski način mišljenja i djelanja, onda se ni mi danas ne možemo nadati da ćemo u bliskoj budućnosti imati više uspjeha. Pred nama je u Bosni i Hercegovini veoma važan i težak zadatak. Mi se moramo učiti dijalogu i toleranciji, jer sve naše nevolje proističu iz činjenice što mi ne umijemo da komuniciramo jedni sa drugima. Samo vaspitanjem i obrazovanjem za dijalog i toleranciju može se steći svijest da su drugi čovjek i naša kultura naša dopuna, a ne naš pakao. Ko nije trpeljiv, ne može biti savremen čovjek: još nije dorastao do čovjekove visine! Da bi to postigao, on mora da osluškuje različite glasove vremena i različite načine govora, jer samo tako ima mogućnosti da upoređuje, bira i stvara. Jedan uistinu dijaloški način mišljenja i življenja imao bi za posljedicu da među misliocima ne bi bilo dogmatika, među vjernicima ne bi bilo fanatika, a među političarima ne bi bilo tirana."
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.