Plakala sam zbog Tejlor Svift. Do prije godinu dana nisam znala ni kako izgleda.
Da, sramota je oboje.
Usput sam, čitajući, negdje zakačila da se tekstovi njenih pjesama izučavaju na odsjecima književnosti pojedinih američkih univerziteta. I da je ušla i u neke teorije ekonomije zbog enormno visokih zarada gradova u kojima gostuje.
Ali evo - priznajem da nisam razumjela rođeno dijete. Kad smo prije 13 mjeseci (jedva!) kupili karte za koncert Tejlor Svift u Beču - prekrstila sam se. Dijelom zbog toga što pojma nisam imala zašto to uopšte radimo. Drugim dijelom - novinarski crv je čačkao po glavi i vrtio scene terorističkih napada.
Što kažu - najbolje je ne znati. Ali sam ćutala sve vrijeme. Mojoj generaciji je uništen tinejdžerski san. Ne mora valjda svaka muka na naša pleća.
*** "Za koji koncert ste vi imali karte? Stvarno? Jeste li čuli da je tad trebalo da bude teroristički napad?!"
Nikad ništa teže, a istovremeno i olakšavajuće nisam čula. Nisam mogla da zaustavim suze. Trebalo je moji da budu baš na tom koncertu.
Sva tri planirana koncerta hitno su otkazana u srijedu kasno uveče. Na bečkom Štefansplacu spontano se od četvrtka ujutru okupljala masa. Masa NORMALNIH mladih ljudi koja pjeva. Djevojke i djevojčice u šljokičastim haljinama, onakvim kao što Tejlor nosi na koncertima. Mladi muškarci u najobičnijim šorcevima i majicama sa njenim likom.
Fanovi (sad znam i riječ za to: Sviftis!) prilazili su jedni drugima i razmjenjivali narukvice prijateljstva. Pravili su ih kod kuće. U Kini, Rusiji, Izraelu, Americi... I dijelili između sebe. Mi odavde smo im, reklo bi se, bili domaćini.
Okupljali su se uz jake mjere obezbjeđenja. Ali su i sa policajkama i policajcima razmjenjivali narukvice. I strah je emocija.
Posmatrala sam te mlade ljude i narednih dana. I u naletima ponovo plakala. Bečku Corneliusgasse preimenovali su u Cornelia street. Po njenoj pjesmi. Pjevali su. Značilo im je da na drvo u toj ulici okače svoju narukvicu.
Samo trenutak je falio da ih više ne bude.
Budimo realni, ja sam sa Balkana. Kao novinar sam godinama pratila politiku, međunarodnu politiku, ratne zločine i terorizam. Mala je vjerovatnoća da jedan novi strah ili pak muzički fenomen, meni donedavno potpuno nepoznat, može da me rasplače.
Ali može. Zato što je ovo pokret normalnosti. Ono što sam vidjela u Beču nije samo sviftomanija. To je veliki i snažan pokret, sve u svemu, zdravih mladih ljudi. Čega, čini mi se, oni sami uopšte nisu svjesni.
Evrovizija je izopačena, a pratimo je. Ceremonija otvaranja i zatvaranja ovogodišnjih Olimpijskih igara bila je izopačena - a pratili smo. Politika - unutrašnja i međunarodna - izopačena je. Svijet je danas, posebno poslije pandemije korone, izopačen. U tom svijetu mi živimo.
Zato sam plakala. Jer je ovo, između ostalog, bio i novi napad na normalnost. Ne samo u muzici, ne samo u ovom dijelu svijeta. Ali da, i zbog toga što je svaka muka na kraju ipak uvijek neka luda veza sa Balkanom.
Ali ovaj svijet koji su mi prošle sedmice otvorili fanovi Tejlor Svift ulio mi je nadu. Da na ovoj sumanutoj planeti, ali i oko nas, ipak postoji klica normalnosti. Da ima snage za jedan novi, snažan, malo zdraviji pokret.
Samo što mi u to nemamo povjerenje. Nametnuli su nam novo normalno.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.