Kviz pitanje: Bosna i Hercegovina danas: Što je to? Nepostojeća država, tri istine, istine i laži u politici. Politici koja je u svojim temeljima u dobroj mjeri izgubila etiku.
Politici gdje je moć iznad zakona, politici gdje vladaju pojedinci, a ne institucije pravne, moderne demokratske dejtonske BiH.
Upućeni tvrde da su optimisti samo zato jer su ubijeđeni da se ovako u BiH više ne može. Siromaštvo i socijalna nepravda ugrozili su dejtonsku BiH više nego ikakva vojna prijetnja. Logično se postavljaju pitanja: hoće li se razviti etika, sloboda i demokratija ili mračnjaštvo nacionalizma, rasizma, vjerskog i ideološkog šovinizma i opšteljudske zatucanosti? Da li je Bosna i Hercegovina uopšte potrebna? Kome jeste i zašto? Ako je potrebna, da li je i moguća? Kakve ljude i kakvu društvenu zajednicu želimo u Bosni i Hercegovini? Da li je od živućih generacija građana BiH moguće stvoriti humane, racionalne i dostojanstvene ljude, a od BiH demokratsku, civilizovanu zajednicu? Koje društvene snage, akteri, slojevi treba da vode BiH humanizaciji, racionalizaciji i demokratizaciji ljudskog života uopšte? Da li je BiH potrebna pomoć sa strane da se ostvare navedeni i mnogi drugi ciljevi? Čija nam je pomoć potrebna, zašto i do kada? To su pitanja na koja se moraju dati odgovori i na teorijskom i na praktično-političkom nivou bez kojih se ne može graditi ni Bosna i Hercegovina, ni dostojanstven ljudski život u njoj. Za sada o tim pitanjima u BiH (ne) razmišljaju ni "elite", ni vodstva, ni vođe, a izgleda ni pojedinci ni grupe bilo kojeg naroda. Nimalo slučajno, riječ "potrebna" stavljena je ispred riječi "moguća".
Naime, sama činjenica da je BiH postojala i postoji pokazuje da je bila i moguća i potrebna, da je potrebna i moguća i nadalje, kako narodima, tako i njihovim "elitama", vodstvima i vođama, da narodi, pa ni "elite" ne bi bili pastorčad istočnih ili zapadnih "elita", pa i njihovih naroda. Problemi nastaju pri pokušaju odgovora na pitanje da li građani BiH, njihove "elite", vodstva i vođe znaju kakvi žele da budu i kakvu društvenu zajednicu žele u Bosni i Hercegovini. Smatramo da (ne) znaju, a ukoliko to i znaju, a ne bore se za takve ljude i takvu zajednicu, onda očigledno ne žele ni humanistički orijentisane ljude, ni demokratski orijentisano društvo. Još je teže odgovoriti na pitanje da li je od živućih građana BiH moguće stvoriti humane i racionalistički orijentisane građane, a od BiH demokratsku civilizovanu zajednicu. Smatramo da to u doglednoj budućnosti nije moguće, jer konfliktnost masa i "elita", vodstava i vođa u posljednjem ratu nije moguće pretvoriti u druželjubivost i druge visoko civilizovane osobine, ni pojedinaca ni društvenih grupa. Odgovor na pitanje koje društvene snage (pokretačke snage), akteri, slojevi treba da vode BiH humanizaciji, racionalizaciji i demokratizaciji ljudskog života uopšte za sada ne vidimo, a mislimo da takvih snaga i nema, jer današnji vlastodršci svim sredstvima sprečavaju njihov nastanak, pošto bi im isti ugrozili opstanak na sadašnjim položajima moći, vlasti, sile, bogatstva (sve "sumnjivo stečeno"), i tako dalje, što "elite" izabranih, "božjih i nebeskih naroda" ne mogu ni zamisliti, a kamoli dozvoliti. Naprijed rečeno ukazuje na potrebu pomoći sa strane, ukoliko zaista želimo da nestane "tamni vilajet", a da BiH postane "svijetli vilajet" sa ljudskim, a ne "zoološkim likovima". Sadašnji građani BiH su svojim individualnim i grupnim vrijednostima, svojim sadržajima i načinima razmišljanja, djelovanja i ponašanja, svojim pogledom na svijet i svojim emocijama manje-više nacionalistički nastrojeni, što nije dobro. Ako od njih želimo stvoriti ljude koji prihvataju, prije svega, opšte ljudske (univerzalne) vrijednosti, a pritom ne zaboravljaju ni posebne (grupne: nacionalne, socijalne, i druge) i individualne vrijednosti, potrebe, interese, želje i ciljeve, onda je neophodan društveni okvir koji će to omogućavati i model takvog čovjeka koji će to prihvatati, i da se ta dva procesa istovremeno odvijaju. To je model čovjeka humanista i racionalista, čovjeka sa visokim stupnjem "emocionalne" i "socijalne inteligencije" (Goleman). Ove postavke neophodno je postaviti i razraditi na teorijskom - etičkom, normativnom, institucionalnom i empirijskom nivou, u svim oblastima i na svim nivoima (ekonomskom, političkom, vjerskom, ideološkom, kulturnom, obrazovno-vaspitnom) društvenog života, ali ne u smislu dogmi, nego u smislu humaniteta i racionaliteta, uz poštovanje različitosti i dopuštanje određenog, ali ne razornog takmičenja između društvenih grupa povodom različitih interesa, u smislu takmičenja radi bolje sutrašnjice.
Čovjek je, kažu, jedan. Upoznati jednoga čovjeka znači upoznati čovječanstvo, jer je priroda (suština) jednoga čovjeka jednaka i ista kao priroda svih drugih ljudi. Svi ljudi sanjaju, ali različite snove. To da sanjaju jest univerzalna antropološka činjenica, a to da su im snovi često različiti govori o uslovljenosti snova i drugim okolnostima: ličnim, društvenim, kulturnim, ideološkim i drugim. A ako su ljudi po prirodi isti, onda su i Srbi, Bošnjaci i Hrvati "po prirodi" isti, veže ih to da su ljudi, a razlikuju se zbog drugih okolnosti - stečenim društvenim životom. Iz toga proizlazi i mogućnost zajedničkog života, na osnovu onoga što im je isto i na osnovu onoga u čemu se razlikuju, zavisno od njihovog izbora. Zato u BiH treba precizirati što je zajedničko, kao i što je različito, i tek na osnovu tih saznanja graditi zajednički život i budućnost. Promjene - stanje - razvoj dejtonske BiH, (prošlost - sadašnjost - budućnost), u koju svrhu i za koga? Koje su veze između ovih pojmova i njihovih empirijskih korelata? Veze valja promišljati. Od Platona naovamo, ta misao i praksa izbijaju iz suprotnosti, a pojam razvoja iznosi na vidjelo suštinski paradoks našeg vremena, pogotovo u BiH - s jedne strane želju za progresom, a s druge strane strah od njega. A problematiku razvoja ne možemo izbjeći, jer je ona ključ za razumijevanje sadašnjeg i realnog stanja, ali i za razumijevanje i predviđanje budućnosti u Bosni i Hercegovini. Na području BiH ovo pitanje ostaje otvoreno, no biće da to ovisi o odnosu snaga između "elita" i masa u određenom trenutku i na određenom prostoru. A što se tiče kadrovskih resursa, oni su u određenoj mjeri loši, tj. jer je malo "političara" na prostoru dejtonske BiH koji poznaju cjelovitu problematiku njenog društvenog života, pa ne mogu imati ni cjelovitu viziju njenog daljeg razvoja.
Dakle, dijagnostika, prognostika, terapija, rehabilitacija, kao prevencija dvostrukog morala i raskrinkavanje lažnih morala, bosanskohercegovačkih "elita" danas, jedan je od gorućih problema života i zadataka nauke u Bosni i Hercegovini. Naravno, ukoliko humanitet, racionalitet, dostojanstvo čovjeka i kvalitet njegovog života smatramo osnovnim mjerilima, pokazateljima, kriterijima društvenog progresa, a nedostatak tih mjerila regresom ljudskog života. Izgleda da je tranzicija u BiH značila i znači promjenu iz lošeg u još lošije stanje, u svim oblastima i na svim nivoima društvenog rada i života, emocija i razmišljanja, ponašanja i djelovanja, a posebno se to ogleda u gubitku moralnih svijesti i savjesti - "griže savjesti". Znači, ne radi se ni o kakvoj krizi stanja koje je u početku postojalo pa je kasnije urušeno i/ili srušeno, već o društvenom stanju u kojem dominiraju namjerno izazvane društvena dezintegrisanost i dezorganizacija, bezizlaznost, to jest društveni ćorsokak, koji odgovara nacionalističkim elitama i njihovoj "pješadiji", "prašinarima", koji popunjavaju "crne rupe" još crnjeg "vilajeta", te na taj način održavaju privilegije svojih elita. Odnos između masa i elita je izrabljivački odnos u kome su mase izrabljivani, a elite izrabljivači i "onih tuđih" i "onih svojih" masa (puka, raje, gomile, stada, rulje). "Pre ili posle nama će biti nužne nove vrednosti." (Niče).
(Autor je redovni profesor Univerziteta u Banjoj Luci)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.