Lokalni izbori u Bosni i Hercegovini su završeni; održani su u sjeni tragedije u Jablanici, koja je odnijela ljudske živote i ponovo pokazala da u ovoj zemlji istovremeno i paralelno funkcionišu dva fenomena: nakaradan aparat koji dozvoljava nelegalne radnje "kumujući" katastrofama, i međuljudsku solidarnost, koja bar nakratko izbriše sve nacionalne podjele i raspre.
Što se samih izbora tiče, kao i kampanje koja im je prethodila, neke su se pojave pokazale konstantom svih izbornih procesa unazad petnaestak godina: većina kampanja je bila negativna, političkih programa praktično nema, budući da se sve karte polažu na osobe (bilo da su to lideri partija i/ili kandidati), politika je vašar na kome svako može da učestvuje, a Centralna izborna komisija je jedna od nekoliko institucija na bh. nivou koje nas uvijek iznova uvjere u besmislenost svog postojanja.
Ovi izbori su, međutim, donijeli i neke novine. Protivno onom što su nam preko svojih slogana poručivale brojne partije, nacionalne teme nisu dominirale. Iako su u pitanju lokalni izbori, to ranije nije bio slučaj; narativi o međusobnoj ugroženosti i brojanje nacionalnih krvnih zrnaca prednjačili su nad pitanjima funkcionisanja lokalnih administracija, urbanizma, uređenja gradskih površina, vodovoda i kanalizacije...
Istini za volju, malo ko je ovim problemima pristupao sistematično, još manje nudio kvalitetna i održiva rješenja... Ipak, oni koji su se ponovo kandidovali, hvalili su se urađenim, oni koji su jurišali na vlast su ih u tome kritikovali, a oni koji su godinama upravljali gradovima i opštinama, pa se našli u opoziciji, pompezno najavljivali renesansu na lokalu, ne obrazlažući zašto je nisu onomad sproveli u djelo. U duhu današnjeg vremena, umjesto strukturnih promjena, dugoročnih ekonomskih i socijalnih rješenja, većina se bavila onim pojavnim, čak estetsko-marketinškim, pa se tako na meti verbalnih, ali i fizičkih napada, nađoše čak i ćirilična slova postavljena u jednom banjalučkom parku. Programe partije nisu ponudile; tek nekolicina lista želja i obećanja našla se pred biračima na početku kampanje. Kontroverzne mjere, predstavljene kao najvažnije u tim "programima" okupirale su pažnju do te mjere da su ostale tačke ostajale nedorečene i bez šanse da se ozbiljno prodiskutuju.
Jedna od takvih programskih lista, koju je potpisala univerzitetska profesorica i predsjednica opozicionog Narodnog fronta Jelena Trivić najavljivala je da će, u slučaju pobjede u trci za gradonačelnika/icu Banjaluke, njena administracija "zabraniti tajkunima ulazak u zgradu Gradske uprave", čime je, volšebno, samu sebe demistifikovala kao osobu manjkavih demokratskih kapaciteta (kome se, npr., može zabraniti da uđe u sobu 16 po rodni list), ali i smisla za realnost (ko i kako određuje da je neko tajkun, a ne, recimo, biznismen, da li je biti tajkun krivično djelo itd). Iako je dobila podršku svih koji su se smatrali opozicijom i Dodiku i Stanivukoviću, uključujući i nekoliko istaknutih članova PDP-a, stranke zahvaljujući čijim glasovima je prije dvije godine zamalo postala predsjednica Republike Srpske, Trivićeva je na ovim izborima ponudila retorički ostrašćenu, a marketinški sterilnu kampanju u kojoj nije dovoljno istakla i iskomunicirala ono što ju je nesporno izdvajalo od drugih kandidata: odsustvo oraha u džepovima i titulu doktora ekonomskih nauka.
Isticanje vrijednosti struke, obrazovanja i pristojnosti, nije bilo dovoljno ni doktoru Nikoli Šobotu da SNSD vrati u gradonačelničku fotelju najvećeg i simbolički najvažnijeg gradu u Srpskoj. Uprkos jakoj stranačkoj, institucionalnoj i medijskoj infrastrukturi te ogromnim resursima, SNSD se Šobotu, baš kao prije četiri godine Igoru Radojčiću, ispostavio kao teg oko vrata. Neprimjerenim i negospodstvenim izjavama pojedinih stranačkih funkcionera, brutalnim medijskim napadima na aktuelnog gradonačelnika Draška Stanivukovića i njegove saradnike, pokušajima satiričnog izrugivanja njegovim potezima u izvođenju onih koji (ni)su rješavali te probleme u svojstvu funkcionera u prethodnoj SNSD-ovoj gradskoj administraciji, praktično su ruinirali sopstvenu kampanju, učinivši je nekorespondentnom sa porukama i stilom koji je trebalo da personifikuju uglednog banjalučkog kardiologa.
Sam Šobot, iako politički neiskusan, uspio se kroz kampanju provući neokaljan; imidž koji partija nije uspjela da isprati, zakucao je čestitkom pobjedniku, nakon koje nije uslijedilo ni pravdanje ni optuživanje, niti relativizacija protivnikovog trijumfa.
Draško Stanivuković pokazao se kao apsolutni pobjednik lokalnih izbora, na način koji ni sam nije očekivao, iako je poznat po "najvećim" ambicijama i "najsjajnijim" planovima. Naglasak na urađenom, i to onom što je golim okom vidljivo i lako predočivo, afirmacija umjesto negacije, danonoćni rad na terenu, pažljiv odabir i hendlanje ciljnih grupa, posredovanje emocija i nade, tih subliminalnih faktora koji ljude u odlukama pokreću mnogo više od racionalnih argumenata - pokazatelj su ozbiljnog komunikacijskog pristupa i to mjesecima unazad. Mnoge stvari mu pri tome nisu išle na ruku. Na prvom mjestu - PDP, koji se pocijepao po šavovima, i skupštinska većina, koja ga je ili minirala ili dezavuisala, vješto ga ubacivši u narativni okvir, koji su obilježile dvije riječi - simbioza i betonizacija. No, fokusiranje ostalih izbornih aktera gotovo isključivo i jedino na njega samog, koje je kulminiralo tokom same kampanje, a u kome se nisu birale riječi i u kome je zloupotrijebljen čak i javni televizijski servis, imalo je efekat bumeranga. Našavši se ponovo u arhetipskoj poziciji „samog protiv svih“, koja ga je svojevremeno vinula u političku orbitu, aktuelni gradonačelnik je uspio da vrati dio zamalo izgubljenih opozicionih birača; time što smjer kampanje ni u trenutku najvećih napada nije skrenuo u pravcu političkog obračuna s protivnicima, već je do samog kraja sa građanima komunicirao DJELA, po svemu sudeći je privukao i dio neodlučnog glasačkog tijela. Rezultat: 50.000 glasova podrške, novi četvorogodišnji mandat i otvoren put prema kandidaturi za prvog čovjeka Republike Srpske.
Pitanje uspostavljanja i funkcionisanja buduće skupštinske većine u Banjaluci zavisiće, međutim, mnogo više od odluke Suda BiH u procesu protiv aktuelnog predsjednika Srpske, nego od nekih drugih faktora. Ta dimenzija je i ovim izborima dodala još jednu specifičnost, učinivši ih nekom vrstom referenduma o sudbini pojedinih političara. Odsustvo lidera dvije najveće koalicione stranke na završnoj tribini SNSD-a, na kojoj su bili predstavnici najvažnijih geopolitičkih saveznika Srpske, kao i bilbordi na kojima je pisalo "Stevandić je u pravu" i "Banjaluka bez blokada", doimaju se više kao poruke upućene biračima indirektno, a direktno - samom Dodiku.
Utisak je, ipak, da one nisu bile presudne da Ujedinjena Srpska i Demos ostvare izborni rezultat bolji od očekivanog. Kao i u slučaju Socijalističke partije, uzroke ne treba tražiti u samoj kampanji, jer nje praktično i nije bilo, već u dugogodišnjem egzistiranju na različitim pozicijama u lokalnoj i republičkoj vlasti; razgranata mreža odnosa, usluga i interesa, pokazuje se kao, oku nevidljiv, ali vrlo važan faktor u ostvarenju izbornih ambicija, na iznenađenje korisnika društvenih mreža i na žalost marketinških eksperata.
Većina političara je u obraćanjima nakon proglašenja rezultata najavila ozbiljne analize i preslagivanja u sopstvenim redovima. Iako sumnjam u kapacitiranost pojedinaca za tako nešto, sama činjenica da su poraz priznali mnogo mirnije i trezvenije od očekivanog, daje nadu da se politička kultura može unaprijediti i da raste svijest da birače ne treba uzimati zdravo za gotovo. Dosta toga je promijenila sama činjenica da je novim izbornim pravilima istinski omogućena tajnost glasanja, na način da glasači ne mogu da uslikaju svoj glasački listić da bi dokazali da su glasali za onog kome su glas obećali, pa čak i prodali. Ovim je, paradoksalno ili ne, sam birač, a i demokratija dobila veću šansu i specifičnu težinu. Zašto je to tako, pitanje je za sociologe i psihologe. Za političare, i njihove komunikacijske savjetnike, to je činjenica koju u analizi prethodne i planu buduće kampanje, ozbiljno moraju ukalkulisati.
Sljedeći izbori su dok trepneš okom; a za pobjedu treba imat' i dušu i pamet.
(Autorica je medijska stručnjakinja)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.