Mislim da jesmo opravdali svoje postojanje. Ne mislim samo u ovom dijelu koji se odnosi na finansije, na plaćanja liječenja, već da smo postali ustanova koja je stvarno podrška tim porodicama. Moram priznati da i oni nama na neki način, ne da su podrška, nego mijenjaju naše živote, istakla je Jasminka Vučković, direktorica Fonda solidarnosti "Duša djece" u intervjuu za "Nezavisne novine".
Prema njenim riječima, 22 miliona maraka, koliko imaju u ovom trenutku na računu, omogućavaju im da mogu isfinansirati velika i veoma skupa liječenja.
Iako ne žele da se zovu herojima, prema riječima Vučkovićeve, ti roditelji su čudo, jer se bore za jedan dan života svog djeteta.
NN: Uskoro će se navršiti sedam godina postojanja Fonda solidarnosti "Duša djece". Da li je Fond opravdao svoje postojanje?
VUČKOVIĆ: Punih sedam godina će biti koncem decembra. Imali smo donatorsko veče krajem decembra i tu smo dobili prva sredstva kojima smo mogli početi upravljati, tako da obično kažemo da smo počeli 1. januara 2018. sa operativnim radom, jer smo već u prvoj nedjelji imali jedno dijete koje je trebalo poslati na liječenje. Ja mislim da jesmo opravdali svoje postojanje. Ne mislim samo u ovom dijelu koji se odnosi na finansije, na plaćanja liječenja, već da smo postali ustanova koja je stvarno podrška tim porodicama. Moram priznati da i oni nama na neki način, ne da su podrška, nego mijenjaju naše živote. Mislim da jesmo opravdali, jer na kraju krajeva, i broj izdatih rješenja za ovo godina i broj djece koja su otišla na liječenje, i broj djece koja su se vratila oporavljena, izliječena ili poboljšanog zdravstvenog stanja ukazuju na to da ovo zaista ima smisla.
NN: Pomenuli ste izdata rješenja. Šta kažu brojevi?
VUČKOVIĆ: Fond solidarnosti za dijagnostiku i liječenja oboljenja, stanja i povreda djece u inostranstvu u ovoj godini finansirao je liječenje za 118 djece, a izdato je 435 rješenja, jer su se neka djeca liječila više puta u toku godine. Trošak Fonda za liječenje djece u inostranstvu u ovoj godini je oko 4,1 miliona KM. Takođe, nisu svi ti zahtjevi, zahtjevi za liječenje. Mi smo u toku kovida tražili saglasnost od Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS i od Upravnog odbora Fonda solidarnosti da nam odobre da možemo da platimo smještaj roditeljima i da im platimo putne troškove. Imali smo nekoliko porodica koje su "zaglavile" u inostranstvu. Trebalo je da se vrate kući, ali sve je bilo zatvoreno i nisu mogli. Tako da u ovim brojevima ima i tih zahtjeva za refundaciju putnih troškova, troškova smještaja... Sada ljudi više i znaju za nas i obraćaju nam se. Mi sami, kad vidimo humanitarnu akciju, pozovemo porodicu da vidimo zbog čega su je pokrenuli, da bismo im rekli nemojte, možete ići preko nas. Otkako postoji Fond solidarnosti, imamo ukupno 1.740 odobrenih rješenja.
NN: Iako je Fond tu, roditelji često pokreću humanitarne akcije kao da nisu svjesni da im vi možete pomoći. Zašto je to tako?
VUČKOVIĆ: Ponekad jesu svjesni, ali se jako boje kakvi će biti njihovi troškovi mimo troškova liječenja. I onda započnu humanitarnu akciju, ostave sedam dana da radi, i zatim se obrate nama. Sve je to razumljivo, sve je to ljudski. Mi ćemo njima platiti putni trošak, mi ćemo njima platiti smještaj, ali oni tamo treba da jedu, treba platiti voz, metro, imati neke vanredne troškove, a to su za naše plate, za naše uslove kako živimo, nenormalni troškovi. I to je meni razumljivo. Nije mi razumljivo kad je to tendenciozno, namjerno, i kad se iskorištavaju građani koji su dobrovoljno odlučili da daju dio svog novca od svoje plate za Fond solidarnosti, koji su empatični, koji su rekli: "Ja hoću da dam mjesečno tri marke, ja učestvujem u jednoj dobroj priči, a znam da sam dio svake te sudbine."
NN: Ima li i dalje radnika koji nisu spremni dati dio primanja za Fond solidarnosti?
VUČKOVIĆ: Mnogo, mnogo manje. Njih je mnogo manje. Sporadično se pojave. Ne mogu garantovati koji su osnovni razlozi. Mislim da je ponekad stvar čisto računovodstva. Vi sad treba da obračunate nekom platu drugačije. Ako imate firmu od 15 ljudi, njih dvoje neće, a 13 hoće, onda šef računovodstva kaže neće niko i pošalju zahtjev, jer im je lakše tako obračunavati platu. Mislim da toga ima.
NN: Gdje najčešće mališani odlaze na liječenje?
VUČKOVIĆ: Moram reći da se najčešće držimo Evrope iz više razloga. Imali smo mi slanje djece i u Ameriku. Ja pokušavam objasniti da je to veoma daleko, da je prerizično. Ja to govorim iz svog iskustva. Sa druge strane, tu operaciju možete dobiti u Evropi možda i kvalitetnije nego u Americi, a ostaće novca i za drugo dijete, jer je Amerika užasno skupa. Onkološki pacijenti najčešće idu u Italiju, Njemačku i Španiju. To su centri koji imaju izuzetno jaku onkologiju. Takođe, zadnjih nekoliko godina Turska nenormalnom brzinom napreduje u edukacijama svojih ljekara, o opremi da ne pričam. Pružaju izvrsnu zdravstvenu uslugu. Turska je bila specifična u vrijeme pandemije, nije bila zatvorena. I sad zamislite da vi 2021. možete poslati dijete negdje u inostranstvo. Tu moram spomenuti naša predstavništva u inostranstvu, stvarno su nam mnogo značila. Prijem u bolnicu ponekad zavisi i od zdravstvenog stanja djeteta. Kad je dijete u veoma lošem stanju, mnoge ne žele da ga prime, jer nisu sto odsto sigurni da će doći do izlječenja. Tu se onda bojimo da nećemo dobiti najboljeg ljekara, odnosno najbolju ekipu, najbolji tim…
NN: Ostanete li u kontaktu sa mališanima i poslije liječenja?
VUČKOVIĆ: Sad sam bila na godišnjem odmoru i dobijam poruku od roditelja, obavještavaju me šta se dešava, kakav je nalaz. Mislim, ne znam kako da vam kažem, to strašno ispunjava. Imamo jednu odraslu djevojku koja je izliječena od leukemije. Prošlo je pet godina od njenog početka liječenja. Mi smo u kontaktu, čujemo se. Ona je sada djevojka. Ona se liječila u Njemačkoj. Uspjeli su dobiti dokumente i ostali su tamo. Druga stvar, mislim da je i situacija kad izgubimo dijete, a kad roditelji poslije toga dođu kod nas i sjednu i popričaju, još veći pokazatelj da smo uspjeli izgraditi povjerenje. Kad smo počeli da radimo, ja sam zamolila tada kolege koje su radile za Fond solidarnosti da nema odgovora "ne može". Naše je da pokušamo učiniti sve što je u našoj moći da dijete dobije ono što mu je potrebno.
NN: Od prošle godine imate i saradnice. Koliko je to olakšalo posao?
VUČKOVIĆ: Ja sam i dalje jedina zaposlena u Fondu solidarnosti, a kolege iz Fonda zdravstvenog osiguranja su pružale administrativno-tehničku podršku, ali nisu bili oslobođeni svog posla. U to vrijeme su svi koji su radili za Fond, radili i za Fond zdravstvenog osiguranja. To je stvarno bilo teško. Mi sad imamo tim, mi sad imamo malu firmu. Sada nas je deset. Četiri pravnice, tri ekonomistkinje, sekretarica i Darija kao portparol oba fonda te moja malenkost. To je sad sasvim druga priča. Njih je više, pa se brže rješava svaki predmet, raspoređen je i teret.
NN: Koliko novca je trenutno na računu Fonda solidarnosti?
VUČKOVIĆ: Imamo puno novca. Ja sam stvarno srećna. Imamo dovoljno novca. Trenutno na računu imamo 22 miliona maraka. To je stvarno veliki novac koji nama omogućava i rasterećuje nas da velika i veoma skupa liječenja možemo da isfinansiramo. Nama je najskuplje liječenje bilo liječenje jednog dječaka koje je koštalo samo u jednom aktu 1,6 miliona maraka, ali imamo i djevojčicu koja se kontinuirano liječi od 2018. godine i njeno liječenje na godišnjem nivou iznosi preko 1,2 miliona maraka.
NN: I roditelji i djeca su heroji. Znamo li mi uopšte koja je vrijednost života?
VUČKOVIĆ: Ti roditelji su čudo. Ti roditelji su čudo. Osmijeh im ne silazi sa lica. Oni kažu da oni nisu heroji, da je to njihov život. Gledajući mališane koji se bore za svaki dan života, možemo shvatiti koliko je život vrijedan. Roditelji se bore za jedan dan života svog djeteta. To je za mene poruka svima koji čine nešto protiv svog zdravlja. Nemojmo raditi ništa što može da ugrozi naše zdravlje. Život je toliko vrijedan. Ja ne mogu biti u koži tih roditelja, ali ih razumijem mnogo bolje nego neko ko nikad nije bio u kontaktu s njima.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.