Na mjesečnom nivou na preglede nam dolazi oko 150 žena, a u oktobru 200 i više njih, što je značajan ras.
Oko 30 do 40 odsto pacijentkinja se "probudi" u ovom mjesecu, jedna drugu motivišu, brojne su aktivnosti na društvenim mrežama, i to je jedini razlog većeg broja pacijentkinja koje pregledamo, rekla je u intervjuu za "Nezavisne novine" dr Danijela Milekić, specijalista radiologije iz Dijagnostičkog centra "Lenus" u Banjaluci, povodom oktobra, Međunarodnog mjeseca borbe protiv karcinoma dojke.
NN: Kakva je situacija kada su u pitanju žene oboljele od karcinoma dojke, da li se povećava broj oboljelih? Kako je to u svijetu?
MILEKIĆ: Prema zvaničnom izvještaju Međunarodne agencije za istraživanje karcinoma dojke, godišnje se registruje više od 2,26 miliona slučajeva žena oboljelih od raka dojke. U 2022. godini su radili novu statistiku, gdje postoji porast za više od 2,31 milion novih slučajeva, ali ono što je važno, koliko god da je povećana incidenca, toliko nam je mortalitet nešto manji nego što je bilo ranije, što je ohrabrujući podatak, jer ipak otkrijemo veći broj slučajeva u najranijoj fazi bolesti.
NN: Iz nekih bolnica u Srpskoj kažu da im sve češće dolaze mlađe žene koje su oboljele od karcinoma dojke i to već u tridesetim godinama. Da li ste i Vi imali takvih slučajeva te šta može biti uzrok tome?
MILEKIĆ: Generalno, povećan je broj mlađih žena koje su oboljele od karcinoma dojke. Iako, statistički, rak dojke najčešće zahvata žene nakon pedesete godine, u posljednje vrijeme mnogo češće vidimo mlađe pacijentkinje. Ono što je problem kod mlađih žena, što možemo pretpostaviti da je razlog, jeste to što se povećava broj žena koje kasno rađaju, pa imamo prvorotkinje sa 35 i 40 godina, a kasni porod predstavlja jedan od rizikofaktora za razvoj karcinoma dojke. Druga stvar, koja je vjerovatno razlog tog povećanja, jeste to što one koje kasno rode, ne doje, ili sve manje ili kraće doje, a znamo da je dojenje jedan od zaštitnih faktora. U toku dojenja obično izostaje menstruacioni ciklus, a u toku ciklusa smo izložene estrogenoj stimulaciju, pa što duže dojimo, imamo manje estrogene, pa su dojke manje izložene hormonskoj stimulaciji. Problem kod mlađih pacijentkinja je to što se histološki tipovi tumora razlikuju od onih kod pacijentkinja u starijoj životnoj dobi, a receptori u okviru tih tumora su nepovoljniji, pa imamo mnogo agresivnije forme tumora, koje teško i slabije reaguju na terapiju. Ipak, kod nas je statistika dosta stabilna, a na godišnjem nivou imamo oko 600 novootkrivenih slučajeva.
NN: Kada se može javiti karcinom dojke te šta sve može biti uzrok nastanka ove bolesti?
MILEKIĆ: I dalje dominira starija populacija, to su najčešće žene starije od 50 godina, a različiti su rizikofaktori koji mogu povećati osjetljivost i mogućnost razvoja karcinoma dojke, pa je to najčešće pol. Žene češće obolijevaju od muškaraca, i to u čak 99 odsto slučajeva. Sljedeći rizikofaktor je sastav dojki, povećana gustina žljezdanih dojki, kakve su kod mladih žena, a zato što ima više materijala na koje mogu da djeluju hormoni koji su zaduženi za povećani rizik od razvoja karcinoma dojke, u prvom redu estrogen. Poznati rizikofaktor su genetske mutacije, i znamo da se tu radi o BRCA1 i BRCA2 genu. Ukoliko je neko u porodici imao karcinom dojke po ženskoj liniji, baka, tetka, majka, sestra, to takođe predstavlja jedan od rizikofaktora i takve pacijentkinje pratimo sa posebnom pažnjom. Zatim imamo izloženost radijacionoj terapiji, a naročito ako su pacijentkinje imale zračenje grudnog koša, npr. ako su u mladosti imale neki oblik karcinoma, koji je bilo potrebno zračiti. Upotreba alkohola, tj. prekomjerna upotreba kod žena je jedan od rizikofaktora, ali je manje agresivan nego prethodno nabrojani. Takođe, dugotrajna upotreba hormonske terapije na bazi estrogena, a naročito kod mladih žena zbog nekontrolisane upotreba kontracepcije, ili u menopauzi kao supstituciona terapija. Naučna istraživanja su dokazala da upotreba hormonske terapije duže od pet godina znači duplo veći rizik od razvoja karcinoma dojke.
NN: Često čujemo, bitno je da se karcinom otkrije na vrijeme, šta to znači te kolika je vjerovatnoća izlječenja u tom slučaju?
MILEKIĆ: Mi stalno promovišemo da nam žene dolaze na redovne preglede, čak i kad ih ništa ne boli. Dojka je nijema, a kad se jave tegobe, tada je bolest već uznapredovala. Zato stalno apelujemo da žene idu na redovne skrining preglede, jer je najbolje otkriti karcinom u najranijoj fazi, kada nemamo simptome bolesti i kada promjena nije palpabilna. Kroz rad, imala sam slučajeve da kod pacijentkinja otkrijemo karcinome, odnosno lezije koje su prije kanceroze, i ako ih ostavimo pet i više godina, možemo očekivati razvoj karcinoma. I zato nam je cilj da te promjene otkrijemo kad nisu razvijene. Najčešće su najraniji znaci karcinoma te početne mikrokalcifikacije, koje se otkrivaju mamografski. Mnoge pacijentkinje imaju problem sa mamografijom, ne žele da je rade, zato što boli, neugodna je, zrači, ali mamografija je nezamjenjiva kada je u pitanju rano otkrivanje znakova karcinoma. Mi možemo uraditi ultrazvuk i dobiti uredan nalaz, ali to ne isključuje mamografiju, jer jedna nadopunjuje drugu. Već kasnije, kada je bolest metastazama u limfnim čvorovima, a najčešće se javljaju u toj fazi, tada imamo formu bolesti koje su uznapredovale, dok su terapijski odgovori mnogo manji nego kad imamo pacijentkinje u najranijoj fazi.
NN: U skladu s tim, koliko često treba ići na ultrazvučni pregled i mamografiju?
MILEKIĆ: Ultrazvučni pregled preporučuje se svim žena starijim od 30 godina jednom godišnje, do napunjene 40 godine, kada uključujemo baznu mamografiju. Mamografiju radimo nakon 40 godine, i to jednom u dvije godine, pod uslovom da su svake godine ultrazvučni pregledi u redu. Ukoliko je žena genetski opterećena, ako ima pozitivnu porodičnu anamnezu ili dokazano genetsko testiranje, te ako postoji mutacija gena na BRCA1 i BRCA2 gen, onda te pacijentkinje kontrolišemo mnogo češće, pa jednom u pola godine radimo ultrazvuk, a jednom godišnje magnet dojke te onda mamografiju jednom u dvije godine.
NN: Koji su najbolji načini prevencije, te zašto je bitan samopregled?
MILEKIĆ: To je vrlo bitno, jer kad imamo uredan ultrazvučni pregled dojke, naredna redovna kontrola koju preporučujemo kod asimptomatskih žena je za godinu dana. Niko ne može da pretpostavi šta će se desiti u tom periodu, ali mi uvijek savjetujemo ženama da se u međuvremenu pregledaju i, ako slučajno osjete kvržicu ili primijete nepravilnosti na koži, iscjedak na bradavici te bilo koji simptom ili znak koji do sada nisu imale, da nam se odmah jave. Pacijentkinje uvijek pitam da li se pregledaju, izdvojim vrijeme da ih obučim i usmjerim na našu stranicu, gdje sam detaljno opisala kako se to radi te kada je najbolje vrijeme da to rade. Dojke su jako osjetljive na hormonsku stimulaciju, a u periodu pred menstrualni ciklus i u njegovom toku jako su napete, bolne, mnogobrojne kvržice se mogu osjetiti pod prstima, tako da to nije dobar period. Najbolji period za samopregled grudi je između petog i desetog dana ciklusa, kada su dojke najmanje osjetljive, i žena može vrlo lako da zapazi te nepravilnosti. Uvijek im kažem da to rade tokom tuširanja, kada je dojka glatka i vlažnost je veća na površini kože, te lakše uočavaju nepravilnosti. To je bitno raditi jednom mjesečno.
Ovo je mjesec borbe protiv karcinoma dojke, ali o tome treba da se priča tokom cijele godine, 365 dana, a ne samo u oktobru, kada i mi mnogo pričamo o tome, podižemo svijest, motivišemo ih, jer karcinom dojke ne bira pol, vrijeme niti godine, vrlo je agresivna i opasna bolest ukoliko se ne otkrije na vrijeme. Ako se otkrije, imamo veće šanse za izlječenje i kvalitetan život. Inače nam dolazi oko 150 žena na mjesečnom nivou, a u oktobru 200 i više žena, što je značajan porast. Oko 30 do 40 odsto pacijentkinja se "probudi" u ovom mjesecu, jedna drugu motivišu, mnogo je aktivnosti na društvenim mrežama i to je jedini razlog većeg broja pacijentkinja koje mi pregledamo. Najmlađa pacijentkinja kojoj smo dijagnostifikovali rak dojke u UKC RS imala je 14 godina, tako da je potrebno i djeci govoriti da obrate pažnju. Potrebno je ući u škole, objasniti im da ne treba da kriju te da kažu roditeljima ako imaju bilo kakav problem.
NN: Da li kod vas češće na pregled dolaze žene iz urbanih ili ruralnih sredina?
MILEKIĆ: Pored toga što se ne pregledamo, što imamo strah od dolaska, mamografije, toliki je problem manje i veće sredine. U većoj sredini se više priča o tome, jedna drugu motivišemo, te žene znaju gdje treba da dođu, kome da se jave, kada da se pregledaju, ali ogroman problem predstavljaju manje sredine, razuđenije, gdje pacijentkinje ne znaju da treba pregledati dojke, niti kome da se jave, a primarna praksa zbog svojih opterećenja ima malo vremena da povede računa o prevenciji, tako da je to veliki problem. Mnogo lakše dopremo do žena u urbanim područjima.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.