GRADIŠKA - Impresivne građevine, manastiri i crkve, među kojima je Karanovac u Gornjim Kijevcima pod Kozarom, grade neimari iz Vijačana.
Ovo mjesto u prnjavorskom kraju poznato je po vještim zidarima, tesarima, keramičarima i drugim majstorima od svakog zanata.
Glavni majstor je Predrag Preradović, poznat u svome kraju po nadimku Pira. On je nekada u mladosti bio šegrt na mješalici za cement i malter, potom je izučio zidarski zanat, postao član građevinskih grupa iz svoga sela.
Gradili su kuće i druge manje stambene objekte. Dani su prolazili, a Pira je razmišljao o nečemu značajnijem u svome poslu, zanimanju za koje se opredijelio i školovao. Htio je da ostavi dublji trag u građevinarstvu, da o njemu priča njegov narod, dičeći se monumentalnim građevinama.
Odlučio je da se istakne i dokaže u najkompleksnijem građevinskom poslu, izgradnji crkava i manastira. U početku to su bili manji poslovi, sve dok nije stekao povjerenje i samopouzdanje. Od toga je prošlo nekoliko decenija. Preradović se sada može pohvaliti najljepšim crkvama i manastirima koje je, zajedno sa grupom zidara, tesara i drugih zanatlija, angažovanih u svome preduzeću, izgradio. Sa ponosom pominje manastir Osovicu, biser arhitekture u podnožju planine Motajice pored Srpca, kojem se dive mnogi vjernici i ostali posjetioci. Sakralna arhitektura za Preradovića je predstavljala posao gdje je, u svakom smislu, htio da iskaže neimarsku vještinu i graditeljsko znanje.
"Izgradili smo i manastir Miloševac, djelimično manastir Stuplje, objekte u manastirskom kompleksu Gomionica, veći dio manastira Krupa na Vrbasu, više crkava i drugih vjerskih objekata u cijeloj Krajini", ispričao nam je Preradović na gradilištu u Gornjim Kijevcima, pod Kozarom, gdje od temelja obnavlja manastir Karanovac, porušen sredinom 16. vijeka. Njegovo graditeljsko iskustvo sada je veliko. To je odavno dokazao, mada se o Piri rijetko priča, osim među saradnicima i prijateljima.
"Ovdje smo treću sezonu. Prve smo uređivali teren i gradili temelje, a prije dvije godine počeli zidarske radove. Manastir sa kojeg su se ovog mjeseca oglasila zvona poslije nekoliko vijekova tišine služiće na ponos sadašnjih i budućih generacija u Potkozarju. To je već sada izvjesno, sa svih strana vidljivo. Ovo će biti jedan od najljepših manastira, oličenje kulture i srpske duhovne tradicije", smatra Pira, objašnjavajući proces gradnje, materijale koje koriste i druge posebnosti ovog odgovornog posla.
"Ovdje ništa ne može da se radi neplanski, nego mora sve po nacrtu arhitektonske struke, po projektantskim rješenjima i Božijoj promisli. Na posao zato idem s voljom, kao i svi drugi majstori. Svako ko gradi bogomolje mora biti strpljiv, smiren, opušten i vjerovati u sebe, poštovati građevinu koju podiže, biti pobožan", priča naš sagovornik, ohrabren pohvalama za građevinu pored rječice Lubine, koja je već nadvisila okolinu i na pogledu je iz Grbavaca, Kijevaca, Turjaka, Dragelja i drugih okolnih sela.
"Zadovoljstvo mi je kada me pozovu na svetkovine, proslave, među vjernike i goste, kada kaluđeri, sveštenici, duhovnici, iskažu poštovanje. To je za mene važan gest, priznanje da sam, zajedno sa majstorima koje sam odabrao i angažovao, uradio nešto važno za srpski narod i našu crkvu", objašnjava Predrag Preradović, zadovoljan što je obnova manastira Karanovac, izgrađenog početkom trinaestog vijeka, povjerena njemu. Podižući manastirske zidove i zvonike, za vječnost gradi spomenik sebi, svojim potomcima i savremenicima, da svjedoče o danima obnove i vaskrsnuća manastira u gradiškom Potkozarju.
Manastir Osovica, jedinstven graditeljski poduhvat
Najveći dio kamena za obnovu Osovice je iz Jajca i Jablanice. Takođe su ugrađeni kašmir i afrički granit. Ophod oko crkve je od kamena koji je nekada pripadao manastiru Studenica.
"Osovica je drugačija od većine manastira. Ovdje prepoznajemo dečansku pripratu, moštaničku kupolu, ukrase Studenice... Osovica ima sličnost sa našim značajnim manastirima, a opet je specifična i posebna. Ovdje su četiri hrama, što je odlika samo velikih manastira", kazao nam je iguman Teofil.
Manastir Osovica pripada redu najvećih svetinja Republike Srpske. I ako nisu sačuvani značajniji pisani tragovi koji bi podrobnije otkrili duh minulih vremena, usljed teške i burne istorije srpskog naroda, ipak istoričari pretpostavljaju da je manastir Osovica ktitorsko djelo izdanka plemenite loze Nemanjića kralja Stefana Dragutina (1253-1316), vladara Srema, Mačve, Usore i Soli. Prvi pomen manastira Osovica, naglašava arheolog Bojan Vujinović, je iz 1330. godine, sačuvan na otisku manastirskog pečata. Ovaj pečat pronađen je u crkvi manastira Liplje, tokom njegove obnove. Postoji još nekoliko svjedočanstava o postojanju manastira Osovica. Istraživanjem, kojim je rukovodio arheolog iz Gradiške Milan Đurđević, pronađeni su fragmenti keramike, željeza, veće količine obrađenog kamena, srednjovjekovni gvozdeni klinovi, strijele samostrela, natprsnjak od bronze, olovne puščane kugle i drugo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.