Vrba, stara 250 godina, omiljeno je mjesto za okupljanje preostalih šestoro stanovnika sela Studena kod Kozarske Dubice.
U šupljini debla ima mjesta za svakog od njih.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada bi u selo Studena došla neprijateljska vojska, mještani bi se nagurali u vrbu i tamo ćutali.
- Vidjeli smo ih kroz mali otvor na drvetu, a oni se na svu sreću nisu dosjetili da zavire u vrbu. Tako smo ostajali živi – kaže devedesetdvogodišnja Milja Soldat.
Najstariji stanovnik Studene s nostalgijom govori o seoskoj atrakciji, vrbi staroj 250 godina.
- Udala sam se prije više od 70 godina. Vrba je i tada bila ovdje, ali ne ovako velika. Bili su to lijepi dani. U selu je živjelo pedesetak ljudi. Bilo je puno djece. Svi smo se okupljali oko vrbe, ispod čijeg korijena izvire jedan od potoka u Studeni – govori Milja.
O vrbi govori kao o zaštitnici, jer je upravo stablo u Drugom svjetskom ratu njenu porodicu čuvalo od pokolja.
Smiju se dok se okupljaju oko vrbe, ili se često šest Studeničana bez problema smjesti u šupljinu debla.
Tajnu o skloništu nisu nikome otkrili sve do kraja rata, ali zahvalnost je ostala pa vrbu i danas čuvaju, maze i paze.
Ipak, puno se toga i promijenilo.
Danas je u selu ostalo samo šestoro stanovnika.
Prosjek godina je viši od 80.
Mladi su otišli i tek rijetko navrate da obiđu svoje rođake, koji zavise od njihove pomoći.
Tek po koji mještanin preživljava od uzgoja ovaca.
Situacija je teška, ali smijeh uvijek pomaže.
Često se šale na račun vrbe.
Naime, ptice su u krošnju donijele dren, koji je tu i nikao.
Mještani su odmah preoblikovali izreku „kad na vrbi rodi grožđe” u „kad na vrbi rodi dren”.
Za to, kažu, imaju dokaz.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
