Hrvatska spisateljka i kolumnistkinja Vedrana Rudan u svojoj novoj kolumni osvrnula se na odjek i reakcije koje izazivaju njene kolumne.
Objasnila je da li u svojim kolumnama piše o svom stvarnom životu ili je sve fikcija.
Kolumnu prenosimo u cjelini:
Jako sam zadovoljna odjekom moga teksta u kome sam opisala gadove, plodove utrobe svoje. Ako niste čitali na svim mogućim portalima, a ni na mom iako stoji ispod ovog testa, prepričat ću vam sadržaj.
Ja na samrti, brzožderući rak hara mojim krhkim, aleluja za ovo “krhkim” tijelom, a moja prokleta djeca nikako da posjete umiruću majku
Kad je moja znanica pročitala tekst mislila je da pišem o njenom sinu, razbaštinila ga je idućeg dana, bila je kod najpoznatijeg riječkog notara, i svu je svoju imovinu poklonila kćeri. Bratić je u mojoj djeci prepoznao svoju i konačno prelomio, prodao je kućerinu u Splitu i sa ženom će odseliti u Trst. “Stara, tamo su nekretnine jeftinije, jest da je Trst postao srpski, ali bolje da sam okružen Srbima nego vlastitom djecom. Pička im materina!”
Moja prijateljica je danima plakala zbog mene. Rekla mi je u povjerenju da je konačno sretna što nikad nije rodila. “Ne mogu zamisliti”, jecala je, “ne mogu zamisliti kroz što prolaziš, jadnice. Prokleti bili.”
Nekoliko portala je moga sina ubacilo u naslov i jebalo mu mater koju ne posjećuje na samrti. Sin mi je oduševljen jer su ga, pitaj boga čime izazvani, proglasili “doktorom”, “uglednim doktorom”, “neuropsihijatrom”. “Stara, ako nastaviš, postat ću akademik zlostavljač matere kojoj zadnja ura bije.”
Odnosi između roditelja i djece očito su vruća tema. Dobila sam more mailova u kojima moji vršnjaci detaljno opisuju svoju djecu iz pakla.
Iskreno, s jedne strane ti je drago kad napišeš nešto što će mnogi pročitati, teško je ubosti dobru temu, s druge strane… Kako je moguće da moji čitatelji svaki tekst koji napišem doživljavaju kao ispovijest, istinu, krik srca moga, vapaj za ljubavlju, tugu nad samom sobom jadnom, bolesnom i ostavljenom?
Ne sjećam se kad sam, ako sam ikad, pisala istinu o ljudima koje volim. Čak ni ja više ne znam koliko sam u tekstovima imala ljubavnika, muževa, brakova, zle djece… Ali… Ne pišem nikad o svome mužu, naš odnos je tako dosadan. Ni moja mi djeca nisu tema. Poštujem i osjećaje svojim mačaka, nikad im ne bih ugrozila privatnost.
Pa ipak, kako rekoh, mojoj djeci ovih dana nije bilo lako dok sam se ja smijala. Većina me ljudi žalila, drugi misle da sam ja, zlobna kurva, kuja, stara baba, mrziteljica svega što je hrvatsko, zaslužila sve što mi se, sirotici na umoru, dešava. “Kako si posijala, tako žanješ, kurvetino! Krepaj!”
U čitavoj je priči zaista istina da imam jebeni rak i smiješno mi je kad mi neki pišu kako su sretni što ću “crknuti”, kao da oni neće. Ostalo je… Istina ili laž.
Ovaj vikend moja djeca i ja planiramo zajednički ručak u nekoj oštariji i muku mučimo kamo otići. Mnogi me znaju, što ako zbroje dva i dva i skuže da se veselo smijem u društvu vlastite djece?
Sjebat ću si imidž žrtve, jebote!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.