VELIKA KLADUŠA - Kada se rodbina, prijatelji, gosti, znani i neznani koji se u Bosanskoj Bojni i Gradini, srpskim selima u kladuškoj opštini, raziđu poslije Preobraženja Gospodnjeg koje se slavi 19. avgusta, Nedeljko Marić se vraća svojoj svakodnevici.
On pripada malobrojnim Srbima koji su se prvih poratnih godina odlučili na povratak. Nekoliko godina sa porodicom je živio u Prijedoru. U tom gradu i sada su mnogi njegovi zemljaci. Nedeljko je izabrao put povratka u rodno selo. Žali što nema komšija, a rijetko ko dolazi.
"Najveći povratak je na groblje, na vječni počinak, pored predaka. Stižu u kovčezima pokojnici iz Novog Sada, Temerina, Futoga, Veternika, Rume, Beograda, Prijedora, Banjaluke, Bijeljine", kaže on.
Blizu Marićeve kuće je granica sa Hrvatskom, ali prelaz nije u funkciji. Groblje i Nedeljkova kuća su posljednja stanica.
"Svakog dana odlazim na bojansko groblje, nekoliko stotina metara od kuće. Ono mi je stalno na pogledu. Tu je sahranjena moja majka Stoja. Njoj pričam, uvjeren da će me, negdje gore, čuti i razumjeti. Posjedim često pored njenog groba i spomenika, ispušim koju cigaretu, popijem ako šta imam. Slušam tišinu i gledam u daljinu. Odavde je najljepši pogled, najdalje se vidi: Petrova Gora, Plješevica, pola Krajine, Kordun i Banija", priča nam Nedeljko Marić.
Iznosi i utiske sa zbora kod crkve u Gradini, gdje se sreo sa mnogim Bojančanima koji žive daleko od zavičaja.
Bivši stanovnici srpskih sela Cazinske Krajine, Gradine, Bosanske Bojne, Bukovlja, Glinice, Zborišta u velikokladuškoj opštini okupljaju se svake godine na Preobraženje Gospodnje.
Dolaze iz mnogih krajeva, iz Srbije, Republike Srpske, Evrope i svijeta. Ovu tradiciju su sačuvali i ako su zavičaj i kuće u ratu izgubili. Protjerani su, ali se rodnog kraja nisu odrekli. Statistika kojom se mnogi Bojančani bave neumoljiva je i poražavajuća.
Po popisu iz 1961. godine, u Bosanskoj Bojni, najvećem selu na granici sa Kordunom i Banijom, evidentirana su 904 stanovnika, od kojih 902 srpske nacionalnosti, a po jedno hrvatske i mađarske.
Kako je vrijeme prolazilo, broj stanovnika se drastično smanjivao. Tako je na svakih 10 godina bilo u prosjeku manje za 150 osoba. Prema posljednjem popisu iz 2013. godine, u Bojni je bilo 45 Srba. Sada ih, kaže Nedeljko Marić, nema više od 30.
U Gradini je od 576 Srba popisanih 1971. godine preostalo njih 27. U drugim selima situacija je još lošija.
Na primjer, u Glinici od 1.230 Srba, po popisu iz 1971. godine, sada niko ne živi. U Stabandži je bilo 500 Srba, a sada je tu samo jedna osoba. Srba je nestalo i u drugim, većinski bošnjačkim naseljima, a ukupan broj sveden je u simbolične okvire.
Sveštenik Aleksandar Bjeličić kaže da je Preobraženje Gospodnje hramovna slava i najveće saborovanje. Jedan dan u godini u Gradini i Bojni je kao nekada - puna crkva, crkveno dvorište i selo. Oduvijek se na taj dan ovdje održavao narodni zbor. Služena je liturgija. Kod ove svetinje, podignute prije 1858. godine, koja je potom četiri puta rušena i obnavljana, narod se okuplja, veseli, razgovara, druži...
"Ovaj dan je poseban, zato što ljudi koji su ovdje rođeni dolaze i dovode potomke da posjete hram i selo. Posjećuju groblja, kućišta, opustjela imanja. Crkva u Gradini koja visinom dominira cijelim krajem, a crkveno zvono se razliježe sve do Banije i Korduna, do Petrove gore, na Preobraženje Gospodnje postaje centar sabranja", ispričao nam je mladi sveštenik Bjeličić.
On ovdje dolazi po potrebi, u posebnim prilikama, jer Gradina i Bosanska Bojna kao ni Velika Kladuša, gdje postoji stara pravoslavna crkva, nemaju stalnog paroha. U Bosanskoj Bojni i Gradini, i susjednim selima koja su oduvijek činila zajednički centar srpskih krajeva na krajnjem zapadu BiH, koji su pripali federalnom entitetu, sreli su se mnogi, tjerani zovom zavičaja.
Godinama i decenijama nisu se vidjeli. Životni putevi su ih odveli na različite, udaljene strane svijeta. Rade Vajagić, porijeklom iz Gradine, i njegova supruga Živka iz Bosanske Bojne, sada nastanjeni u Garevcima kod Prijedora, došli su da unuku Radetu pokažu svoje selo. Otišli su odavde u izbjegličkoj koloni 1995. godine.
"Doveo sam unuka, da mu pokažem crkvu u kojoj sam se Bogu molio, selo gdje sam rođen i odrastao, školu u kojoj sam slova naučio. Nažalost, škola je prazna, nema đaka, a od stare škole koja nam je služila za zabavu jer je selo bilo puno omladine, ostale su samo dvije betonske stepenice. Kuća je srušena, njive se u šumu pretvorile, puteve voda odnijela. Spomenik ustanicima u Drugom svjetskom ratu je oštećen, a sa njega skinuta srpska imena i obilježja antifašizma", požalio nam se Rade Vajagić.
Ispred škole, na ulazna vrata zasjeli su Milka Vajagić, Branka Gugleta, potom petogodišnja djevojčica istog imena, takođe Branka Gugleta, Veljko Gugleta i Mile Grmuša. Guglete žive u Temerinu, Milka Vajagić u Prijedoru, a Grmuša sa porodicom u Futogu.
Povremeno dolazi na groblje gdje su sahranjeni njegovi roditelji. Mnogi spomenici su oskrnavljeni, ali se Srbi ne žale na odnose sa Bošnjacima, koji su ovdje sve brojniji, nego ih hvale, kao dobre komšije, spremne da priskoče u pomoć. Branka i Veljko Gugleta pričaju da su u Bojnu išli u školu.
"Davno je bilo. I lijepo nam je bilo. Živimo u Temerinu, a na Preobraženje dolazimo svake godine. Sada smo doveli unuku Branku, da njoj pokažemo gdje smo rođeni i odrasli, sa kojeg bunara smo vodu pili i gdje smo se igrali", ispričali su nam Branka i Veljko Gugleta.
Dragan Marić, selo Gornja Gradina, nekada broj 137. To je bila njegova adresa. Pamti je i priča...
"Živim u Prijedoru. Ovdje sam rođen. Otišao sam u šesnaestoj i ponio uspomene koje ne mogu, niti želim zaboraviti. Došli su svi moji, supruga Mirjana, sin Đorđe i kćerka Anđela. Djeca treba da znaju ko su i gdje su njihovi porodični korijeni. To je najvažnije", smatra Marić. Poslije ove izjave pod šatorom je naručio pjesmu "Nema raja bez rodnoga kraja".
Kladuško-glinska eparhija
Sveštenik Aleksandar Bjeličić kaže da crkva u Gradini pripada glinsko-kladuškoj parohiji. Imala je svog sveštenika do posljednjeg rata. To je bio Jovo Zeljković. Nakon rata, zbog nedovoljnog broja srpskog stanovništva, ovom, kao i krupskom parohijom administrira sveštenik iz Blatne kod Novog Grada, u Republici Srpskoj.
"Godine 2002. u Bosanskoj Bojni postojalo je 70 pravoslavnih domaćinstava, a sada ih ima dvadeset. Svake godine stanje je sve lošije. Ovdje se uglavnom priča ko je umro, odselio ili prodao imanje", kaže sveštenik Bjeličić.
Dvije Bojne
"Nekada je postojalo samo jedno selo koje se zvalo Bojna. Međutim, Karlovačkim mirom 1699. godine određivanjem granice između Otomanske imperije - Turske i Austrougarskog carstva, Bojna je podijeljena na dva sela od kojih je ime Bojna zadržao dio sela koji je pripao Austriji. Veći dio Bojne, koji je pripao Turskoj, dobio je prefiks Bosanska. U pisanim dokumentima naziv Bojna se prvi put pominje 1388. godine kao imanje grofa Blagajskog", zapisao je Đuro Beronja, porijeklom iz Bosanske Bojne, general JNA i bivši visoki oficir Vojske Srpske. Odavde potiču čuveni rodoljubi, 17 braće Vajagića, koji su došli iz Amerike i na Solunskom frontu borili se za oslobođenje Srbije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
