MAGLAJ - Osobe sa invaliditetom već godinama ukazuju da su im potrebni uslovi za samostalan život i za uklanjanje arhitektonskih barijera, ali i barijera u vidu predrasuda koje su i dalje vidljive u našem društvu, jer invaliditet sam po sebi postaje problem tek onda kada se zbog njega dođe do prepreke.
Istakla je to za "Nezavisne novine" Selma Plančić, aktivistkinja i studentkinja treće godine Pravnog fakulteta u Zenici, koja živi u Maglaju i osoba je sa invaliditetom.
"Jako je bitno da novinari budu saveznici osobama sa invaliditetom, jer mediji su jako moćan alat, koji može da ruši predrasude, ali i da ih hrani. Nas u medijima predstavljaju ili kao neke prevelike žrtve ili kao heroje, a nismo u stvari ni jedno, ni drugo, već smo obični ljudi, koji u skladu sa svojim mogućnostima rade neke promjene u svom životu i generalno u zajednici", kazala je Plančićeva.
Istakla je da ne dopušta da joj invaliditet bude jedini identitet i, kako kaže, nikada svoj invaliditet ne stavlja u prvi plan, što je nedavno i ispričala na događaju "Živa biblioteka" u organizaciji Helsinškog parlamenta građana Banjaluka.
"Trudim se da svojim primjerom i primjerom ljudi koje poznajem i s kojima radim rušim predrasude, a konceptualno prvi put sam nedavno učestvovala u živoj biblioteci i to mi je jedan od najdražih projekata u kojima sam učestvovala u životu. Uvijek kažem da sam imala i tu sreću i nesreću, zavisi kako se gleda u datom momentu da odrastem prerano, jer sam preskočila djetinjstvo i morala sam da razmišljam unaprijed o milion i jednoj stvari koja nije svojstvena jednom djetetu bez invaliditeta. Voljela bih da postignem da zajedno stvaramo društvo gdje će neka druga djeca, po bilo čemu drugačija, pa tako i po invaliditetu, stvarno rasti bez tog tereta da su drugačiji. Bitno je samo da budu jednako prihvaćeni i da imaju jednake polazne prilike za osnove u životu", priča Plančićeva.
Prema njenim riječima, ako se krene od fizičkih barijera, koje su, nažalost, svuda, ona će se sa njima izboriti za sebe.
"Međutim, nije poenta samo u meni. Postavlja se pitanje šta ćemo sa ljudima koji ne mogu da izađu iz svojih kuća i ne mogu da pohađaju osnovno i srednje obrazovanje, ne mogu da studiraju, ne mogu da rade, a realno imaju kapacitete i mogućnosti za tako nešto, ali su ograničeni u startu od sistema. Pričala sam i na živoj biblioteci da imam drugaricu koja, kada je trebala da upiše osnovnu školu, njenoj majci je rečeno da će ona svakako umrijeti jer ima distrofiju i ne treba joj škola. Bitno je znati da niko nema pravo da sudi po tome, jer osnovno je ljudsko pravo da se obrazuje, a dužnost našeg društva je da stvori jednake polazne osnove za sve", kazala je ona.
Napomenula je da ne voli kada mediji koriste termin osobe sa posebnim potrebama.
"To je potpuno pogrešan izraz i za mene lično i za mnoge ljude koje poznajem je uvredljiv jer posebne potrebe ne postoje. Potrebe svih ljudi su da žive i da učestvuju u životu ravnopravno u svakom njegovom segmentu i to nije ništa drugačije ni za osobe sa invaliditetom. Samo je poenta da je kod osoba sa invaliditetom za ostvarivanje tih osnovnih, ljudskih potreba, potrebno malo više podrške", rekla je Plančićeva.
Napomenula je da se trudi da kroz aktivizam i rad sa mnogobrojnim nevladinim organizacijama pomaže u smanjenju barijera i predrasuda.
"Još nemam stalno zaposlenje, radim po ugovoru o djelu, honorarne poslove uglavnom, ali nadam se da ću jednog dana biti i zvanično zaposlena i moći doprinositi i sebi i društvu u cjelini", kaže ona i ističe da se trudi da svima dokaže da ne mora da koristi svoj invaliditet i da pristaje na, uslovno rečeno, "pozitivnu diskriminaciju".
"Kada sam se tek upisala na fakultet, jedna komšinica je rekla mojoj mami kako će meni biti lako i da ću se samo pojaviti na fakultetu, a da će profesori, kada me vide, davati mi ocjene na lijepe oči. Ja sam od toga stvorila kompleks, jer ne želim da se to dešava. Prvo, kako da se ja s jedne strane borim protiv diskriminacije, a da sa druge koristim svoj invaliditet. Ja to istinski odbijam i kada sam izašla na svoj prvi ispit u životu, imala sam toliki strah od tog nejednakog tretmana, pa čak ako bi on išao u moju korist. Zamolila sam profesora prije ispita samo da postupa prema mom znanju, a ne prema invaliditetu, kako bi i trebalo", objašnjava Plančićeva.
Napomenula je da je arhitektonske, informacijske ili bilo koje druge barijere lako ukloniti kada za to postoji sistemsko i zakonsko rješenje.
"Zemlje u regionu imaju svijetle primjere gdje zakonski imaju riješena pitanja personalne asistencije. Uz personalne asistente osobe sa invaliditetom mogu da se osamostale, što ne znači nužno da budete stalno sami, već da kada to zatreba, imate adekvatnu pomoć i podršku. To je jako dobro riješeno u Hrvatskoj i Sloveniji, i trebamo se voditi primjerima zemalja koje su nam u susjedstvu i treba i kod nas raditi na sistemskoj podršci i generalnoj i korjenitoj promijeni svijesti o tome da osobe sa invaliditetom žive u svakom segmentu života bilo da je u pitanju posao, škola, odlazak na koncert, putovanje. U mjestu gdje ja živim niskopodni autobusi ne postoje, a da se uradi samo jedan takav autobus, zamislite koliko bi se života osoba sa invaliditetom obogatilo i to samo jednim putovanjem i novim iskustvom koje bi se olakšalo jednom intervencijom", zaključila je Plančićeva.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.