"S vaše lijeve strane nalazi se poznati dvorac Belvedere, jedna od najljepših građevina Evrope iz 17. vijeka. Ispred je i spomenik jednom od velikih heroja i junaka Austrije", ovako je ekipi novinara iz Sarajeva pokušao glumiti turističkog vodiča ljubazni vozač taksija koji nas je pokupio na bečkom aerodromu poprilično udaljenom od grada.
Taksista, neočekivano potkovan poznavanjem historije svoga grada, dalje tumači da je dvorac izgradio Lukas fon Hildebrant, čuveni barokni arhitekta, dvadesetih godina 17. vijeka, po nalogu princa `Ojgena`. Dvorac je prvobitno bio zamišljen kao ljetna rezidencija carske obitelji, a danas je na raspolaganju Austrijskoj galeriji umjetnosti, koja je 2004. godine proslavila stogodišnjicu postojanja. Kratku historiju dvorca Belvedere deklamovao nam je vozač dok smo se tiskali uz prozore vozila zureći u to čudo carske raskoši.
`Ojgen je jedan od najvećih heroja Austrije. Spasio je Austrougarsku monarhiju od najezde Turaka. Dva puta ih je odbio i on je prvi u Evropi koji se Turcima ozbiljno suprotstavio. Do danas su se održale neke tradicije na obilježavanju njegovog lika i djela`, priča vozač na interesantnoj kombinaciji njemačkog i engleskog jezika.
`A kako vam se zove ta junačina`, pitamo zainteresovani slatkorječivom pričom ljubaznog vozača.
`Ojgen Savojski`, promrlja.
`Eugen Savojski?`, upitasmo, te nakon potvrdnog odgovora dodajemo: `Pa mi u Bosni i Hercegovini ga i ne pamtimo po dobrom. To je najveći dušmanin Sarajeva. Jedino je on uspio Sarajevo spaliti do temelja`, spremno odgovaramo, na što ljubazni vozač neugodnu situaciju vadi riječima:
`Vjerovatno vam nije drag, ali morate priznati da je bio temeljit. To se vidi i na primjeru Sarajeva`.
SARAJEVO - SAMO MALO VEĆE
Prvi susret sa Bečom, `carstvujućim gradom Viene`, ili kako u turističkim prospektima piše, `svjetski poznatoj metropoli nadaleko čuvenoj po kulturi ispijanja kafe u bečkim kafeima, gradu u kojem je djelovalo najviše poznatih kompozitora na svijetu, gradu umjetnosti i kulture` i kako mu već sve ne tepaju, nije nam djelovao ohrabrujuće.
Ni dva sata nakon polijetanja sa sarajevskog aerodroma (let od Sarajeva do Beča traje nešto više od sat vremena), a već se osjeća konflikt različitosti.
Na sreću, to je bio prvi i posljednji `mini-sukob civilizacija` u Beču, koji danas ima oko milion i sedamsto hiljada stanovnika.
Prosječnom Sarajliji prvi susret sa Bečom i nije pretjerano dojmljiv. Ne može se pobjeći utisku da sve izgleda nekako poznato. S obzirom da je velika Austrougarska monarhija na našim prostorima za četrdesetak godina izgradila vjerovatno više znamenitosti nego Turci za pet stoljeća, Beč nam djeluje poznato. Slična arhitektura, gotovo iste zgrade, čak su i neki tramvaji identični.
`Zamisli Sarajevo bez Baščaršije u ravnici, samo puno, puno veće`, kazao mi je prijatelj prije nego što ću otići u Beč. Vjerovatno je zaboravio dodati `savršeno čisto i super organizovano Sarajevo`.
Bogata povijest podarila je ovom gradu i cijeli niz reprezentativnih građevina koje su izgradili najveći arhitekti klasicističkog razdoblja u različitim neostilovima (neorenesansa, neogotika...) Impozantan broj muzeja, opera, kazališta, u očima turista iz cijelog svijeta izaziva divljenje. A turista u Beču ima zaista sa svih strana, svih boja kože koji komuniciraju na skoro svim jezicima svijeta, tako da se teško može pobjeći od poređenja `Pariza srednje Evrope` sa nekim ogromnim plakatom `Benetona`.
ŽIVI PUNIM PLUĆIMA
Svjetski poznata metropola, grad muzike i kulture, danas živi punim plućima. Za neuke neznance gradski prevoz organizovan kroz mrežu tramvajskih autobuskih i metro linija besprijekorno funkcioniše. Futuristički gradski prevoz (gdje se na stanicama dolazak vozova najavljuje u sekundu!!!) jedino kvari ili dodaje poseban šarm, zavisi iz kojeg ugla gledate, su prastari tramvaji koji se mogu vidjeti i na ulicama Sarajeva. Budući da je februar bio kao maj ni obilazak grada pješke nije bio loša opcija.
Teško je izdvojiti najljepšu bečku građevinu. Da li je to Hofburg - carska palača obitelji Habsburg gdje je smještena nacionalna biblioteka, kraljevski apartmani i carska riznica. Ili je to dvorac Šenbrun, podignut je kao austrijski pandan Versaju, koji je bio omiljena ljetnja rezidencija carske kuće. Muzejska četvrt u samom centru grada, koja obuhvata jezgro Beča, uključujući Hofburg i muzej moderne umjetnosti sa interesantnim arhitektonskim rješenjem sa obrnuto postavljenom kućom na vrhu objekta.
Međutim, mnogo interesantnije od građevina koje se mogu vidjeti i na turističkim brošurama su priče o zanimljivim dešavanjima ovog nadaleko čuvenog grada. Vjerovatno poseban šmek bio je pojesti kolač saher u hotelu gdje je ovaj kolač i izmišljen. Hotel `Saher` u Beču star je više od sto, a njegov najslađi proizvod u cijelom svijetu poznata saher torta, više od sto pedeset godina. Priča o saher torti vezana je za austrougarskog državnog kancelara, vojvodu Meterniha, koji daleke 1832. godine izdaje nalog svojoj posluzi da se za njegove visoke goste spremi novi desert kojim se neće osramotiti. Kako je glavni kuhar bio bolestan, zadatak je pripao 16-godišnjem šegrtu Francu Saheru. Rezultat je bila danas nadaleko poznata saher torta. Franc Saher je poslije godina provedenih kod grofa Esterhazija otvorio prodavnicu delikatesne robe i ponudio svoju oprobanu poslasticu čokoladnu tortu. Svi su počeli nakon toga da traže Saherovu tortu i tako je ona krenula na put oko svijeta.
IZ RADNOG ODIJELA U PIDŽAMU
Iako je noćna šetnja kroz stari dio grada dojmljiva, kada impozantne zgrade lijepo osvijetljene djeluju nadnaravno, ne može se ne zapaziti da je prijestonica Austrije miran grad. Možda malo i previše miran. Sat prije ponoći na glavnim ulicama nema gotovo nikoga.
`Tako je ovdje. Radno odijelo i pidžama. Teško se nama navići. Meni najviše fali to neobavezno druženje kojeg ovdje nema. Zna se kada se izlazi. Subotom`, kazala je Mostarka Sandra, konobarica u jednoj bečkoj kafani koja zarađuje za studij ekonomije koji pohađa u Beču. Sandra nije naglas izgovorila, ali vjerovatno bi njen dojam Beča mnogo više ličio na stihove grupe `Azra`, koji za Beč kažu da je `ustajala žabokrečina` te da je `hladan kao led, ubilo me beznađe`. Napuštajući kafanu kao šlagvort Štulićevih stihova nailaze četiri čistača ulica, sva četvorica crne puti: `Austrija zemlja teška za perače sivih cesta`.
S obzirom da se na svakom koraku vidi uređen sistem, čiste ulice, liftovi u kojima ne strahujete od zaglavljivanja i bezbroj drugih primjera (niko, ali baš niko ne prelazi kada je crveno svjetlo na semaforu), bosanskom čovjek dođe da opsuje Gavrila Principa što zakuha i nas izbaci iz tadašnje `Evropske unije`. Svejedno, ovaj grad u kojem su skladali Mocart, Štraus, Šubert i mnogi drugi slavni kompozitori (svaki ima i svoju grandioznu statuu u gradu) nekako djeluje hladno.
Možda je dojam i previše subjektivan jer su svi koje voliš i kojima ćeš na kraju kupiti mocart kugle nekih hiljadu kilometara južnije. Izvan Evropske unije. Zbog Gavrila.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.