BANJALUKA - Pokazivanje empatičnosti u današnjem društvu predstavlja pokazivanje ranjivosti, pa se na empatičnost gleda kao na slabost. Iako se empatija može učiti, današnji čovjek je, izgleda, sve manje spreman na saosjećanje.
Na smanjenje empatije ukazuju i istraživanja, a razloga za to je više.
Nažalost, tragedije bilo koje vrste i oblika postale su najčešće jedini momenti u kome ljudi pokazuje svoju empatiju.
Za stručan komentar na ovu temu pozvali smo Strahinju Dimitrijevića, vanrednog profesora na Studijskom programu psihologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, koji je nedavno na društvenoj mreži X napisao da "ljudi danas nisu manje empatični, već da to samo kriju, jer je biti empatičan danas slabost".
U razgovoru za "Nezavisne novine" profesor Dimitrijević ističe da u današnjem društvu i odnosima pokazivanjem da je empatičan čovjek pokazuje i da je emocionalno ranjiv.
"Samim tim, drugi vas mogu lakše povrijediti. Takođe, postoji mišljenje da prevelika empatija može zamagliti prosuđivanje i otežati donošenje teških, nepristrasnih odluka, što može predstavljati problem u obavljanju nekih poslova i napredovanju u karijeri. Na drugom kraju nalazi se strah da, ako pokažemo da smo empatični, od nas će se očekivati da to budemo uvijek, bez obzira na naše kapacitete, pa i u situacijama kada ne treba biti empatičan", objašnjava on za "Nezavisne novine".
Kako navodi, istraživanja u Sjedinjenim Američkim Državama su pokazala da se od 2000. godine bilježi značajno smanjenje empatije među američkim studentima u odnosu na osamdesete godine 20. vijeka.
"Razlozi za to leže u smanjenju kontakata licem u lice, zbog korišćenja društvenih mreža, kao i u sve većim kulturnim promjenama u pravcu povećanja individualizma. Sve manje smo spremni da se investiramo za druge i narušimo svoj mir. Empatija to podrazumijeva - da saosjećamo, dijelimo bol, ali i sreću, razumijemo druge ljude i pomažemo im. Smanjenju empatije doprinosi i empatijski zamor, koji nastaje zbog preplavljenosti negativnim sadržajem. Prevelika izloženost vijestima o patnji drugih dovodi do desenzibilizacije, odnosno navikavanja na takve stvari, što za posljedicu ima smanjenje empatičnih reakcija. Pored ovoga, postoji još jedan mogući razlog - sve smo manje spremni na saosjećanje", kaže Dimitrijević za "Nezavisne novine".
Kako navodi, empatija je sposobnost da razumijemo i dijelimo osjećanja druge osobe.
"Razlikujemo somatsku empatiju, kada imamo tjelesnu reakciju na ono što neko drugi proživljava, kognitivnu empatiju, kada smo u stanju da razumijemo perspektivu i mentalno stanje druge osobe, i afektivnu empatiju, kada osjećamo ono što druga osoba osjeća. Kada kognitivnu i emocionalnu empatiju prati i želja da se pomogne, govorimo o saosjećajnoj empatiji", objašnjava on za "Nezavisne novine".
Dimitrijević dodaje da skoro svi ljudi imaju predispoziciju da budu empatični.
"Kao socijalna bića koja imaju potrebu za kontaktom i odnosima s drugim ljudima, manjak empatije može dovesti do problema u psihološkom funkcionisanju. Iako ne možemo uticati na društvene promjene koje vode ka smanjenju empatije, razvoj empatije može biti jedan od osnovnih ciljeva našeg obrazovanja. Empatija se može učiti. Kada generacije budu shvatile da empatija nije slabost, već snaga, da nas to što se loše osjećamo kada se neko pored nas loše osjeća, ili smo srećni jer je neko srećan, čini ljudima, bićemo korak bliže ka boljem i humanijem društvu", zaključuje Dimitrijević.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.