BANJALUKA, BRISEL - Od završetka hladnog rata između Zapada i Rusije postoji suštinski nesporazum o širenju NATO-a, a ovo pitanje je bitno i za BiH i druge zemlje u regionu zapadnog Balkana jer će odrediti odnos svake od njih sa NATO-om.
Dok je za Zapad, u skladu s osnivačkim ugovorima Alijanse potvrđenih Briselskim NATO samitom iz 1994. godine, širenje NATO-a rezultat demokratske volje zemalja da se pridruže Alijansi ukoliko ispunjavaju uslove, za Rusiju je širenje Alijanse bezbjednosni problem, zbog čega ta zemlja smatra da ima pravo da na njega odgovori svim sredstvima koja joj stoje na raspolaganju.
Čini se da dva bloka različito vide ishod hladnog rata, globalnog sukoba za nasljeđe postkolonijalnog svijeta za koji je katalizator bio poraz nacističke Njemačke i njenih saveznika u Drugom svjetskom ratu. Zapad smatra da je pobijedio u hladnom ratu i da iz toga proističe njegovo legitimno pravo da predvodi procese u posthladnoratovskom uređenju svijeta. Rusija, pak, smatra da je hladni rat završio dogovorom između dvije globalne supersile - SSSR i Rusije kao njegove nasljednice, i SAD, i da iz toga proističe da se posthladnoratovski odnosi moraju regulisati dogovorom dviju zemalja predvodnica globalnih odnosa proisteklih iz hladnog rata.
Objektivno gledano, može se smatrati da je SSSR hladni rat izgubio jer ekonomski nije mogao da parira Zapadu, a politički odnosi unutar zemalja članica varšavskog bloka nisu bili demokratski, odnosno građani nisu imali pravo da izaberu stranku i lidere koje žele da ih predvode, čime je taj blok izgubio i demokratski legitimitet. Sve je to dovelo do neodrživosti vojno-političkog modela koji je predstavljao Varšavski pakt. Iz toga bi proisteklo da je Rusija samo nasljednica poraženog Sovjetskog Saveza i da svoje mjesto u posthladnoratovskom uređenju mora tražiti na osnovu vlastitih zasluga i snage ubjeđivanja - što jača ekonomija i što jači unutrašnji demokratski legitimitet, zemlja ima više mogućnosti da se na globalnom tržištu ideja nametne kao atraktivna alternativa.
Glavni adut Zapada u argumentu za podršku širenju NATO-a je demokratska volja građana da uđu u Alijansu. Sve zemlje koje su ušle u Alijansu ušle su bilo na osnovu referenduma građana, bilo na osnovu volje parlamentarne većine proizašle iz demokratskih i fer provedenih izbora. Ukoliko je glavni argument Rusije da je širenje NATO-a bezbjednosna prijetnja, odgovor na to ne može biti negiranje demokratske volje građana zemalja koje su željele da u Alijansu uđu, već ponuda boljeg i atraktivnijeg modela. Drugo je pitanje da li je Zapad učinio dovoljno da ubijedi Rusiju da širenje NATO-a nije upereno protiv nje, odnosno da ne predstavlja vojnu prijetnju. Neke zemlje Alijanse, poput Njemačke, pokušavale su da jačanjem ekonomskih odnosa sa Rusijom pruže dokaz da širenje NATO-a nije upereno protiv nje. Nakon dolaska na vlast Vladimira Putina u Rusiji, koji je prvi na Minhenskom bezbjednosnom forumu 2007. godine potegnuo pitanje bezbjednosti Rusije usljed širenja NATO-a, argument Njemačke mogao bi se svesti na sljedeću konstataciju: Njemačka gradi ekonomske odnose sa Rusijom, izgrađuje nove gasne mreže za snabdijevanje njemačke industrije i širi poslovnu saradnju i na taj način sebe jače veže za Rusiju. Osim dobijanja jeftinog gasa i uvoza jeftinih sirovina iz Rusije koji izvozno orijentisanu njemačku privredu čine konkurentnijom, poruka Njemačke je da bi konfrontacija NATO-a s Rusijom bila izuzetno ekonomski štetna za Njemačku, što je trebalo Putina da uvjeri da do konfrontacije nikad neće doći, odnosno da nema osnova za zabrinutost o vojnoj prijetnji Alijanse prema Rusiji.
Ovaj argument nije nov, on je bio prisutan još za vrijeme hladnog rata, kada je njemački kancelar Vili Brant pokrenuo otopljavanje odnosa sa Sovjetskim Savezom i jačanje ekonomske saradnje. I tada je argument bio da će do promjene doći kroz obostrani ekonomski interes, odnosno da će SSSR shvatiti prednosti koje joj integracija sa Zapadom donosi. SAD su bile protiv tog argumenta, smatrajući da će SSSR novac iskoristiti za jačanje vojske i učvršćivanje sovjetskog modela.
Istorijski govor Olafa Šolca, njemačkog kancelara, sedam dana nakon početka proširene invazije Rusije na Ukrajinu u februaru 2022. godine doveo je do kraja pola vijeka duge njemačke politike o privlačenju Rusije ka Zapadu kroz ekonomsko povezivanje, u Njemačkoj poznate pod motom "Wandel durch Handel" (promjena kroz trgovinu). Njemačka vlada je nakon Šolcovog govora usvojila program o modernizaciji i jačanju njemačke vojske, znatnom naoružavanju i povećavanju kapaciteta namjenske industrije, a govori se čak i o vraćanju vojne obaveze. Šolcova vlada je donijela odluku i da pošalje aktivne vojne snage u zemlje koje graniče s Rusijom, a jedna je od predvodnica naoružavanja Ukrajine, iako i dalje ima oprezan pristup izbjegavanja otvorenog sukoba između NATO-a i Rusije.
Zaključak, koji je važan za BiH i druge zemlje u regionu, mogao bi se svesti na sljedeću konstataciju. Sve dok je zapadni politički sistem zasnovan na poštovanju ljudskih prava i demokratskih principa, imaće jak moralni argument da bude magnet za neopredijeljene zemlje. Ukoliko se dese suprotni procesi i na vlast dođu snage koje ljudska prava i demokratiju fundamentalno dovode u pitanje, nijedna zemlja na svijetu neće imati moralno pravo na primat u kreiranju globalnih odnosa. A to bi bilo vraćanje u kolonijalizam i nestabilnost, s nesagledivim posljedicama za cijelo čovječanstvo.
Objavljivanje ovog teksta je dijelom finansirano grantom Ministarstva spoljnih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva spoljnih poslova Sjedinjenih Američkih Država.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.