Sredoje Zekanović (1937-2004), rođen 5. jula 1937. godine u Vlasenici, cijeli život je proveo u Banjaluci, posvetivši se boksu.
Bio je legenda banjalučkog sporta, čovjek kojeg su cijenili na svim evropskim i svjetskim sportskim meridijanima i koji je obilježio jednu boksersku epohu u Banjaluci i bivšoj SFR Jugoslaviji.
U Banjaluku je došao kao siroče, borio se probijajući se kroz život, i tako, čeličeći se, izrastao u čovjeka od formata i autoriteta.
Već od 1960. godine učestvovao je u formiranju Bokserskog kluba Slavija, a tokom karijere bio je trener, direktor i predsjednik ovog kluba. Takođe je učestvovao u stvaranju i postizanju najboljih rezultata BK Željezničar iz Sarajeva, u vrijeme kada je ovaj klub bio jedan od vodećih u SFRJ. Pokazao je da je uspjeh kluba i njegovih boksera gotovo pa zagarantovan tamo gdje je on prisutan.
Sredoje nije napuštao Slaviju ni kada su svi zaboravili slavnu prošlost kluba. Po pričama bivših igrača, imao je takav autoritet i rijetko pozitivan karakter da bokserima ništa drugo nije ni bilo potrebno.
"Niko nije ni slutio da će Slavija postati tako veliki klub. Počelo je praktično na ledini, a dogurali smo do evropskih i olimpijskih medalja. Velikim dijelom za to treba da zahvalimo jednom čovjeku. Klub je znao biti u tako teškim situacijama da bokseri nisu imali ni za ono osnovno, ali on nas je motivisao i brinuo se za nas kao da nam je otac. Više ništa nam nije ni trebalo, boksovali smo za Sredoja i Slaviju", rekao je Dragan Batar, jedan od prvih boksera Slavije i doživotni počasni predsjednik kluba.
Godine 1974. podigao je mali klub iz malog grada na tron, osvojivši titulu prvaka bivše Jugoslavije, koja je tada, podsjećanja radi, bila evropska bokserska velesila. Po povratku u Banjaluku, par sati nakon ponoći, ispred hotela "Palas" dočekalo ga je nekoliko hiljada ljudi. Klicalo se Slaviji, te isto tako Zekanoviću. Te junske noći između Slavije i Sredoje stavljen je znak jednakosti i kod Banjalučana to traje i danas.
"Njegovim dolaskom Slavija prerasta iz bokserske sekcije Čajavca, čiji su bokseri radili u trošnoj baraci, u klub sa svjetskim renomeom. Sredoja nikad u životu nije navukao rukavice i ušao u ring, a mogu slobodno reći da je o boksu znao više od sviju nas zajedno", navodi Batar.
Sredoja Zekanović se mogao pohvaliti i da je stvorio jednog evropskog i jednog olimpijskog šampiona: Marijana Beneša i Antona Josipovića. Velikim dijelom zbog njega u noći 17. marta 1979, kada je Beneš u "Boriku" vodio bitku života, čitava Evropa čula je za Banjaluku. Ono što je možda važnije, a to je Sredojina ljudska strana, i Beneš i Josipović su mu toliko bili zahvalni da su ga gledali kao oca i oslovljavali sa "tata".
Obavljao je mnoge funkcije u Slaviji, ali i Bokserskom savezu, prije i poslije rata. Bio je direktor reprezentacije SFR Jugoslavije, Bosne i Hercegovine, a jedno vrijeme je obavljao i funkciju zamjenika ministra sporta i omladine u Vladi Republike Srpske.
Dobitnik je mnogih bokserskih, domaćih i evropskih priznanja i odlikovanja. Između ostalog, dobio je zlatnu medalju EABE (Evropske bokserske federacije) za zasluge "na unapređenju i razvoju bokserskog sporta u Evropi" - veće priznanje u boksu ne postoji. Pred kraj života, narušenog zdravlja, Sredoje je i dalje bio na bokserskom peronu, sa jednom željom: da ponovo stvori veliku Slaviju. Do samog kraja nije napuštao prvu ljubav i aktivno je učestvovao u sportu sve dok ga opaka bolest nije odvojila od prijatelja, drugova, boksera, ringa. Banjaluka je izgubila velikana prerano.
Sredoje Zekanović je preminuo u 67. godini života, poslije duge i teške bolesti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.