Izložba radova akademske slikarke Katarine Aćimović pod nazivom "Riba" trebalo bi da bude otvorena večeras u Salonu bana Svetislava Tise Milosavljevića u Banskom dvoru u Banjaluci, sa početkom u 19 časova.
Publika će imati priliku da pogleda djela rađena tehnikama crteža, slikarstva i instalacije kroz koja se proteže motiv veza, odnosno heklanja.
"Umjetnički rad je predstavljen kroz povezivanje, preplitanje i istraživanje porodičnog nasljeđa i pozicije žene u svijetu umjetnosti. Kroz vez nadograđujem svoj umjetnički izražaj premještajući umjetnost u prostor, u vidu tapiserije. Postavljam polazište svog umjetničkog rada u okvir porodičnog nasljeđa", rekla je Katarina Aćimović na početku razgovora za "Nezavisne".
Više o izložbi "Riba", specifičnostima veza kao posebne umjetničke forme i poziciji žena u umjetničkom svijetu umjetnica je govorila u intervjuu za naš list.
NN: Zašto ste se odlučili da u svoje stvaralaštvo uključite vez? Kako vidite njegovu poziciju u savremenoj umjetnosti?
AĆIMOVIĆ: To je jedina tehnika kroz koju sam mogla da prikažem svoj senzibilitet, a ujedno i majčine rukotvorine koje su odavno zaboravljene i zabačene. Vez mi pruža mogućnost poigravanja, a istovremeno obogaćujem svoj umjetnički izraz. Vez, dugo percipiran kao ženski zanat, prostor ženske razonode, vremenom postaje dio umjetničkog izraza, našavši svoje mjesto i u stvaralaštvu mnogih savremenih umjetnica. Takođe, žene počinju postavljati vez u galerijski prostor pitajući se i postavljajući pitanje, da li vez može biti galerijska i vizuelna umjetnost? Samim tim i ja vez stavljam u prostor kako bih ispitala svoj položaj, tačnije na koji način tradicija može da funkcioniše u savremenoj umjetnosti.
NN: Rad "Revitalizacija" sastavili ste od hekli čiji je autor Vaša majka. Koliko su taj privatni momenat i nasljeđe značajne okosnice ove postavke?
AĆIMOVIĆ: Kao posveta majci i ujedno posebna cjelina izložbe, izdvaja se rad "Revitalizacija", nastao od majčinih hekli, od kojih stvaram novi umjetnički rad - blejzer. Ovim radom izlazim i iz vlastitih umjetničkih okvira, stvarajući odjevni predmet, čim ovaj umjetnički eksperiment uvodim u polje mode, ali zadržavajući se na pitanju uticaja tradicije na savremeno vizuelno stvaralaštvo.
NN: Izložba nosi naslov "Riba" i na prvu ne djeluje da ima mnogo povezanosti sa temom izložbe. Zbog čega ste izabrali baš ovaj naziv koji se kolokvijalno koristi kao degradirajući naziv za žene?
AĆIMOVIĆ: Kako sam od početka svog umjetničkog stvaralaštva bila inspirisana radovima moje majke, tako mi se rodila ideja za ovaj rad. Tapiserija u kojoj pronalazim interesovanje govori, između ostalog, i o klasama u kojima žive ljudi. Kao nekome ko je tada bio samo nijemi posmatrač, koji bi tek s vremena na vrijeme bacio pogled na neki rad koji bi tada bio u procesu stvaranja od strane moje majke najviše bih obraćala pažnju na oblike, simbole koji bi bili predstavljeni na njenim radovima. Iako su to uglavnom bili oblici koji bi se često ponavljali na svakom njenom novom radu, skoro bih uvijek ostala zapitana da li ti motivi imaju neku određenu svrhu i dublju simboliku. Moja majka nije imala odgovor na moje pitanje. Tako je prosto naučila od nekoga koga je ona nekada posmatrala dok je to radio, isto kao što bih ja nju tada. Prenosilo se kao neka vrsta nasljeđa ženama u prošlosti moje porodice. To me je motivisalo da se predam malo dublje istraživanju smisla te simbolike i njenim izvorima, ne bih li došla do prvobitnog smisla šta se predstavljalo na svim tim rukotvorinama. Rad pod nazivom "Lice", gdje je predstavljena riba, rukotvorina moje majke, koja je polazna tačka za dalju inspiraciju i stvaranje mog rada u nekom drugom ruhu na savremen način. Motiv riba za mene predstavlja simbol žene.
NN: Najavljeno je da ova izložba propituje poziciju žena u umjetničkom svijetu. Kako Vi tu poziciju vidite kao mlada osoba koja se bavi umjetnošću?
AĆIMOVIĆ: Povećanjem prava žena, njihov položaj u svijetu umjetnosti se unapređuje, ali ova činjenica ne znači da umjetnice nisu postojale u ranijim vremenima. U današnje vrijeme je sve više žena na poziciji direktora umjetničkih galerija, kustoskinja, autorki, istoričarki umjetnosti, što se prije nije dešavalo tako često.
NN: Radite kao nastavnica likovne kulture u jednoj osnovnoj školi. Kod nas se likovna kultura još doživljava kao "sporedni" predmet u školi. Na koji način Vi pristupate radu i obrazovanju novih generacija?
AĆIMOVIĆ: Činjenica je da Likovnu kulturu većina doživljava kao "sporedni" predmet i zato je znatno teže pronaći put ka kreativnosti i motivaciji. Nažalost, sve je manje zainteresovane djece za kreativan rad, ali se trudim maksimalno i odgovorno pristupiti svakom času Likovne kulture da bi svaki rad sa djecom bio što kvalitetniji.
NN: Kakvi su Vam planovi za budućnost u profesionalnom smislu?
AĆIMOVIĆ: Da nastavim i dalje u pravcu savremene tradicionalne umjetnosti, samo što želim medij proširiti i uskočiti u polje mode, što posljednji rad, pod nazivom "Revitalizacija", nagovještava.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
