BANJALUKA - Premijera predstave "Švabica", rađena po istoimenoj pripovijetki Laze Lazarevića, a u dramatizaciji i režiji Dušana Petrovića, trebalo bi da bude održana večeras na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske, dok je komad pretpremijerno izveden na istom mjestu u četvrtak uveče.
Nakon odgledane pretpremijerne izvedbe, koja je poprilično zainteresovala javnost, prvi utisak jeste da je više vremena potrebno da pogledamo predstavu nego da pročitamo pripovijetku.
Iz ove činjenice se zaključuje da je Dušan Petrović imao jako težak posao već prilikom dramatizacije Lazarevićevog teksta pisanog u epistolarnoj formi. Reditelj je taj posao, reklo bi se, uspješno obavio u dijelu koji se tiče duha epohe; likove je više zainteresovao za politiku, naglasio je važna nacionalna pitanja iz vremena kneza i potonjeg kralja Milana Obrenovića, istakao bitnost Berlinskog kongresa održanog u vrijeme radnje pripovijetke i samog komada itd.
Ovaj postupak je, međutim, umjesto da opravda emotivna kolebanja glavnog lika Miše Maričića, srpskog studenta medicine u Berlinu, postigao kontraefekat jer je glavnom liku uskratio autonomiju te njegovu glavnu odluku, poput vrućeg krompira, u dobroj mjeri prebacio drugim likovima.
Naime, Miša Laze Lazarevića, uprkos pritiscima srpskog ili valjevskog patrijarhata iz kog potiče, sam odlučuje da ostavi Švabicu i svoj teret umnogome dostojanstvenije nosi od Miše Dušana Petrovića, koji je nestabilniji i podložniji pritisku. Na momente, čini se, kao da je riječ o dva različita lika.
Prvi je jaka ličnost koja je emociju svjesno ostavila po strani, a drugi je slab, koji je emociju ostavio po strani zato što je prevaren i izigran od strane porodice, prijatelja, rodne grude i koji je postao pokajnik.
Istini za volju, i Miša Maričić iz pripovijetke plače u posljednjem pismu pobratimu, iako je ranije govorio da je iz ponosa prestao plakati kad mu je bilo 15 godina, ali Miša Maričić u interpretaciji mladog glumca Branislava Aleksića u predstavi Narodnog pozorišta Republike Srpske postaje frustriran i ogorčen.
"Zašto smo spremni sami sebi natovariti na leđa teret odgovornosti i dužnosti prema nekim društvenim konstruktima (socijalni status, karijera, patriotizam…) i zbog njih se odreći lične sreće, pa čak i ljubavi? Na ovo pitanje ne postoji jedinstven i jednostavan odgovor, a naša predstava je pokušaj da pokrenemo razmišljanje o ovom problemu", zapisao je sam Petrović u zvaničnoj riječi reditelja pred ovu premijeru.
U praksi "pokušaj razmišljanja o problemu" u 21. vijeku svodi se uglavnom na jedno: Miša Maričić je namagarčeni idealista koji je izgubio voljenu ženu i upao u očaj i samosažaljenje.
Tako bar publici suflira Mišin monolog na kraju predstave u kojem se pita šta je dobio od toga što je kneževina postala kraljevina i da li je profitirao tim što je uvijek poštovao svoju dužnost nauštrb svoje sreće.
S druge strane, Miša Maričić 19. vijeka je kompletna ličnost, snažan i spolja i iznutra. Upravo u njegovoj snazi, psihičkoj borbi i vlastitoj odluci koja će strana da prevlada krije se i sama draž pripovijetke "Švabica".
Kritika je u udžbeničkim definicijama odavno konstatovala da je Laza Lazarević razapet između težnji za individualnom slobodom i strogih zahtjeva patrijarhalnog morala, ali odgovori nisu u tasovima na vagi, nego upravo u razapetosti.
Naravno, daleko od toga da i predstava "Švabica" NP RS nema svoje draži...
Tu prvenstveno mislimo na komične elemente komada, Spadingov engleski jezik u interpretaciji Borisa Šavije, njegov dijalog sa Paulinom Gutjar (Miljka Brđanin), nekoliko monologa Mišinog pobratima Nikole u interpretaciji Senada Milanovića i slične detalje koje razbijaju napetost radnje, odlično dočarane i putem muzike Petra Bilbije.
Što se tiče muzike, specifično je da na sceni uživo svira klavir Snježana Popović Vuleta, pijanistkinja i profesorica na Katedri za klavir i harmoniku banjalučke Akademije umjetnosti.
Glavni i najteži zadatak u predstavi, svakako, imali su pomenuti Branislav Aleksić, inače student četvrte godine glume Akademije umjetnosti u Banjaluci, koji, da ponovimo još jednom, tumači Mišu, i Dana Poletan, jedna od mlađih članica ansambla NP RS, koja igra Anu Gutjar.
Početak, trajanje i krah ljubavi Miše i Ane na daskama koje život znače teško je dočarati iz razloga što ta ljubav iziskuje tihi gest i suptilnu psihologiju. I prvo i drugo je još teže vidjeti sa dioptrijom iz četrnaestog reda velike sale NP RS, pa ćemo ostaviti upitnim da li je u ovoj predstavi, recimo, Ana mijenjala raspoloženja prilikom Mišinog ulaska u sobu, ali možemo konstatovati da je njen krah iz aviona bio vidljiv.
Doduše, ne toliko ni vidljiv ni naglašen koliko krah Miše Maričića. Aleksićevu igru u nekim detaljima ovdje možemo porediti sa igrom Zlatana Vidovića, koji je igrao Raskoljnikova u prethodnoj Petrovićevoj predstavi u NP RS "Zločin i kazna", samo što krah Raskoljnikova ima uporište u tekstu Dostojevskog, dok toliki Maričićev krah nema uporište u Lazarevićevom tekstu. Da li su za sve nabrojano krivi glumci ili dramaturg - gledaocima je najmanje bitno, a pitanje je da li im je uopšte i bitno.
Naspram ovih detalja i naspram težine zadatka, partnerska igra Dane Poletan i Branislava Aleksića, uz mladost i energiju, ipak u velikom dijelu predstave jeste simpatična, dinamična, gledljiva.
Ona jasno prikazuje univerzaliju emocije ljubavi, koja je suštinski ista kako u 19. i 21, tako i u svim drugim vijekovima. Ovdje tek postoji osjećaj ili sumnja da toj igri još nešto fali u odnosu na Lazu Lazarevića.
Pored pomenutih glumaca, u komadu igraju i Belinda Stijak, Bojan Kolopić, Anđela Rakočević i Anando Čenić.
Glumci su u većini dijaloga okrenuti publici, dok su Dana Poletan i Branislav Aleksić u partnerskoj igri okrenuti jedno prema drugom, što je, da pomenemo i to, jedno u nizu dobrih rediteljskih rješenja.
Scenografiju poprilično jednostavnog pansiona potpisuje Sofija Lučić, a za kostime, koje uz Petrovićev širi društveni kontekst u dramatizaciji, odlično prate epohu bila je zadužena Jelena Vidović.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
