Nikola Bundalo, mladi reditelj, koji je diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, novi je stalni član Narodnog pozorišta Republike Srpske.
U matičnoj kući svoj rediteljski debi imaće na sceni "Petar Kočić", 13. novembra, sa početkom u 20.30, a riječ je o komadu "Ni riba ni meso" njemačkog pisca Franca Ksavera Kreca.
U predstavi igraju Danilo Kerkez, Smiljana Marinković, Ilija Ivanović (apsolvent Glume na banjalučkoj Akademiji umjetnosti) i Nataša Perić. Dramaturg predstave je Aleksandar Vasiljević, scenografkinja Dragana Purković Macan, kostimografkinja Ivana Ristić, a kompozitor Petar Bilbija.
Više o komadu, ali i svom angažmanu u nacionalnom teatru Srpske, pozorišnoj Banjaluci i ranijim predstavama, uoči premijere Bundalo je govorio za "Nezavisne".
NN: Kako je došlo do ideje za postavku ovog komada?
BUNDALO: Mi smo razmišljali šta bismo mogli postaviti kada smo dogovarali da ja radim režiju na maloj sceni. Dogovarali smo šta bi bilo dobro za repertoar, šta je moj senzibilitet i koji bi to tekst mogao biti. I onda smo se stvarno Ljubo (Ljubiša Savanović, glumac i umjetnički direktor NP RS) i ja našli na ovom tekstu. Kada smo pričali, sa obje strane smo došli do teksta, zato što je Krec već rađen ovdje i imao je uspješnu izvedbu, a Ljubo je čitao ovaj tekst prije petnaestak godina i on mu je stajao u glavi. Ono što je zanimljivo kod mene, ovaj tekst je trebalo da radim kao diplomsku predstavu. Meni je zapravo moja profesorica govorila da bi trebalo da radim taj tekst, ali u tom momentu ja to nisam htio. Nisam osjećao da bi trebalo to da radim, ali mi je tekst ostao u malom mozgu, u nekom folderu. I onda, kada smo pričali o Krecu, složili smo se - to je to, to je taj komad. I dobro je što ga sad radim, mislim da je došlo vrijeme za to, prije je bilo prerano da se njime bavim. Sad razumijem više šta je on napisao i kakva bi ta predstava trebalo da bude.
NN: Šta nam možete reći o samom tekstu?
BUNDALO: Što se tiče samog teksta, on otvara mnogo pitanja. To malo zvuči kao floskula, da je aktuelan i danas, ali mislim da stvarno jeste. Što se tiče osnovne premise komada, komad se bavi sa dva mlada bračna para, mi pratimo njihove živote i inicijalni okidač u drami jeste kada dolazi modernizacija u firmi. Firma se prodaje i dolazi do promjene, dolaze računari i dva glavna lika koji su slovoslagači moraju da idu na prekvalifikaciju. Jedan lik odbija tu vrstu modernizacije, a drugi pristaje. Tu su, dakle, pitanja modernizacije, tehnike i čovječanstva u svemu tome, ali ono što je meni bilo zanimljivo jeste ta introspektivna perspektiva. Ne bavim se globalnim pitanjem kapitalizma ili tehnologije, nego preispitujem kako to utiče na čovjeka i međuljudske odnose, na muško-ženske odnose, mlade bračne parove, što je posebno danas aktuelno. Šta sa sobom donosi osnivanje porodice, dobijanje djece, održavanje braka… to su pitanja naše predstave. Pitanja su kakve sve to probleme donosi ljudima danas i koje probleme nosi Krecovim likovima, budući da je komad pisan 1980. godine. Strašno je kad se pogleda da i danas postoje isti problemi, ali ono što je meni pored toga bilo bitno, jeste kako ta stvar koja je spoljna, kako taj okidač utiče na propast čovjeka, na propast odnosa, kako se razruše odnosi koji su do juče bili drugarski i prijateljski. Na kraju se opet vraćam na porodicu i koliko je teško održati kvalitetan odnos u takvim vremenima.
NN: Sa četvoročlanim ansamblom počeli ste čitaće probe dva mjeseca prije premijere. Rekli bismo za današnje uslove da je to dovoljno vremena. Kako teku završne pripreme?
BUNDALO: Saradnja s ansamblom je zaista predivna. Sa dvoje glumaca sam već sarađivao. Drugo dvoje takođe poznajem odranije. Ono što je meni bilo drago jeste da je od početka bila ideja da to zaista bude mlada ekipa, da smo tu negdje po godinama. Imali smo i neku vrstu kastinga za ovu predstave, ne za sve uloge, ali bila je neka vrsta zatvorenog kastinga gdje smo pozvali nekoliko ljudi, da iščitamo tekst, da vidimo ko bi tu najbolje odgovarao. Mislim da je to dobar sistem, jer kasting je, po mom mišljenju, najobjektivnija stvar. Tu se naprosto vidi da li je neko za neku ulogu ili nije i da li treba da sarađujemo. Nema ništa gore nego kada neko bude pogrešan kast, pa se svi tu pate. Meni kao reditelju je prijao proces ovdje, prvo jer radim sa jednom posvećenom ekipom kojoj je stalo da ovo izađe na dobro, a drugo, jer zaista imamo vremena da radimo kvalitetno. To jeste rijetkost u ovom vremenu hiperprodukcije, pogotovo u Beogradu, gdje se procesi rade po nekoliko nedjelja i gdje se kao u fabrici gleda da se naštanca ne znam ni ja koliko premijera godišnje.
NN: Pogotovo jer su u Beogradu glumci previše angažovani na snimanjima?
BUNDALO: To je tek problem za pozorište. Dobru podjelu imati tamo je nemoguća misija. I kada neko ima dobru podjelu, glumci će se sresti tri puta do premijere. Međutim, ovdje sam ja osjećao jednu vrstu sigurnosti, jer sam imao dobar ansambl, njih četvoro. Mi smo se dva mjeseca posvećeno danima bavili komadom, tekstom, temama, idejama. To je zaista rijetkost; da se bavimo suštinom, da se bavimo materijom. Da ne ganjamo samo neki rok i da to izađe samo da bi izašlo, nego da uđemo u srž i da se bavimo ozbiljnim pitanjima. Nekada nije stvar samo ni proizvoda predstave. Predstava će svakako izaći. Međutim, šta ja nosim i šta je meni bitno? Ja uvijek nosim proces. Iz procesa u proces, ja nosim proces rada. Ono što sam prošao sa ljudima, o čemu sam pričao sa ljudima, kako sam se ja tu razvijao, šta to meni donosi kao ljudskom biću, a na kraju krajeva i kao reditelju. Proces je, po mom mišljenju, najbitnija stvar, a ovdje smo zaista imali jedan ozbiljan i posvećen proces.
NN: Postali ste stalni član NP RS. Koliko Vam tako nešto znači u umjetničkom i egzistencijalnom smislu?
BUNDALO: To je veoma velika stvar. U NP RS postoje vrlo fine tendencije i to ne govorim samo zato što sam ja postao član ovog pozorišta. Kako u ansambl, tako i u druge sektore, došla je nekolicina mlađih ljudi. Mislim da je to dobro; da se osvježi krv. Ko će ako nećemo mi, koji smo puni energije, da probamo nešto da radimo te da pomjerimo stvari naprijed i da budemo tu. Meni, naravno, mnogo znači u svakom smislu što sam tu. Rediteljski posao je surov posao, uglavnom nomadski, pa je ta vrsta sigurnosti bitna, ali meni je bitno prije svega to što sam odavde, ovo je moja kuća, moj grad i što kod kuće imam priliku da uradim nešto. Tako ću i da gledam na ovaj posao. Do onoga momenta kada mogu nešto da ponudim, ostajem ovdje.
NN: Radili ste u Studentskom pozorištu, u "Jazavcu", u Dječijem i sada radite u Narodnom pozorištu Republiike Srpske. Kao čovjeka iznutra, moram Vas pitati koliko je Banjaluka pozorišno perspektivan i značajan grad u regionu?
BUNDALO: Banjaluka zapravo ima veoma dobru i perspektivnu scenu. To, naravno, može bolje. Kod Banjaluke možda postoji geografski problem. Prosto, u regionalnom kontekstu nismo centar. Međutim, u Banjaluci pozorište još ima neku važnost. Nisu nas pojela snimanja, nije nas pojela hiperprodukcija. Ovdje se zaista ljudi bave i dalje pozorištem. Ono što smo pomenuli, ovdje se može sastaviti dobra podjela, ovdje se može raditi kvalitetan proces, ovdje se može izaći sa dobrom predstavom. Dakle, ne mora se razmišljati o krpljenjima da bi se stigao datum, premijera.
NN: A kakvi su "dometi" banjalučkih predstava?
BUNDALO: To je dugotrajan proces i tu su veoma bitne saradnje i festivali, koprodukcije... Mislim da Banjaluka treba više da se otvara ne samo prema Beogradu, nego da razmišljamo i prema nekoj vrsti otvaranja prema Evropi.
NN: Mladen Materić je postavio ovdje dva Handkeova komada koji su postigli evropske domete…
BUNDALO: Da, to je vrlo zanimljivo. Ti Handkeovi komadi su ovdje rađeni, a ne u Srbiji. Handke je dva puta trebalo da bude rađen u Beogradu i oba puta je prekinut proces. To je zanimljiva informacija. Prvi put je proces prekinut zbog bombardovanja, Nebojša Bradić je tada radio predstavu u Narodnom pozorištu Beograd, a kasnije je Materić radio "Časove u kojim ništa nismo znali jedni o drugima", koje je kasnije ovdje postavljeni, a tamo je prekinuto na pola procesa iz raznih razloga. Na kraju je ta predstava došla ovdje i to je najbolja predstava koju sam gledao u ovoj kući (Narodno pozorište Republike Srpske). I ta predstava je dokaz da ovdje postoji klima i da postoje ljudi koji mogu da iznesu tako nešto. Ansambl je proputovao Francusku, Rusiju i mislim da je to put koji bi trebalo da ganjamo, da budemo otvoreni ka drugim gradovima, državama, festivalima, da se nužno ne zatvaramo samo u repertoar koji je za ovdašnju publiku.
NN: Prošle godine radili ste u Beogradskom dramskom pozorištu na predstavi "Prozor", koja govori o problemima tinejdžera. Prva proba bila je pomjerena zbog slučaja "Ribnikar" 3. maja prošle godine. Koliko je ova tragedija uticala na predstavu koja je nastala kasnije?
BUNDALO: Tu sam se zaista bio zaledio. Strašna je to stvar. Kada boravite u gradu gdje se desi takva jedna tragedija, ona se prosto u vazduhu osjeća. Izađete do prodavnice i vidite da je poremećeno nešto u vazduhu. Što se tiče samog komada, on je napisan dvije godine prije nego što smo mi ušli u prvu probu i u tom komadu postoji dosta stvari koje korespondiraju sa onim što će se dogoditi u "Ribnikaru". Niko od nas nije bio spreman da se bavi time. Sjećam se, kada smo se sakupili na prvoj probi, ja sam htio da izbjegnem zamku da mi budemo nekakav pamflet, da pametujemo sa scene, da je to bilo zbog ovog ili onog, jer niko od nas ne zna šta se tu desilo, niti imamo pravo da to mislimo, a sa druge strane, pozorište opet ima neku vrstu odgovornosti. Ne možemo ni da kažemo mi nećemo tim da se bavimo. Pozorište ima odgovornost da se bavi tim pitanjima i onda smo napravili malu intervenciju u tekstu. Mi smo zaista dosta razgovarali. Prve probe proveli smo samo u razgovoru, nismo čitali nego smo sjedili i razgovarali o našim iskustvima, o našim mišljenjima, o našim razmišljanjima i odlučili smo da tu priču pričamo introspektivno, da se ne bavimo situacijama u tekstu, nego likovima i da težište prebacimo na priču o likovima, da imamo pet priča o pet likova, da zapravo vidimo šta su uzroci i mehanizmi, da se bavimo njihovim porodicama, kućama, školskim sistemom itd., a ne nužno samo nasilnim situacijama. Trebalo je otići dublje i gledati odakle to dolazi. Predstava je na kraju našla svoj put. Tri mjeseca poslije je izašla, imali smo neka gostovanja, i dalje je na repertoaru i ja sam zadovoljan kako je to na kraju ispalo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
![Novinar "Nezavisnih" u razgovoru sa Bundalom](http://galerija.nezavisne.rs/m/20241111133535129306.jpg "Novinar "Nezavisnih" u razgovoru sa Bundalom")