Reditelj Marko Misirača sutra sa početkom u 20.30 u Narodnom pozorištu Sarajevo postaviće predstavu "Konačari" rađenu po istoimenom romanu Nenada Veličkovića, čiju dramatizaciju potpisuje Mirza Skenderagić.
Riječ je o praizvedbi kojom će započeti nova sezona u sarajevskom teatru. U predstavi igraju Sara Seksan, Izudin Bajrović, Sanela Pepeljak, Kaća Dorić, Vedran Đekić, Merima Lepić Redžepović, Edhem Husić, Semir Krivić i Emina Muftić.
Scenograf je Gorčin Stojanović, kostimografkinja Lejla Hodžić, dok muziku potpisuje Igor Motl. Više o samoj predstavi, ali i o pozorišnom životu na teritoriji bivše Jugoslavije, prostora na kojem je angažovan godinama, ovim povodom Misirača je govorio za "Nezavisne".
NN: Kako teku pripreme i saradnja sa ansamblom Narodnog pozorišta Sarajevo?
MISIRAČA: Prvi put sam sarađivao sa ansamblom Narodnog pozorišta Sarajevo prije 10 godina kada smo radili jednu zanimljivu predstavu, omnibus pet kratkih drama mladih autora, diplomiranih dramaturga sarajevske Akademije. Svima je to bila prva izvedena drama u profesionalnom pozorištu (Aida Pilav, Naida Lindov, Dragan Komadina, Adnan Lugonić i Dario Bevanda). Većina njih danas su aktivni učesnici pozorišnog života u BiH i šire, a meni je jako drago da baš ovaj roman, posvećen Sarajevu i Muzeju grada Sarajeva, nakon više pokušaja u proteklih gotovo desetak godina i pregovora i ponuda u drugim teatrima i gradovima, uradim sa ovom autorskom i glumačkom ekipom baš u Narodnom pozorištu. Gotovo svi glumci u predstavi proživjeli su lično mnoge događaje o kojima se u romanu govori, tako da je neminovno da u svojoj interpretaciji unesu i nešto svoje, autentično. To daje posebnu snagu ovoj predstavi, što je posebno važno jer je u pitanju praizvedba.
NN: Po čemu je za Vas poseban roman Nenada Veličkovića, odnosno šta Vas je privuklo ovom tekstu?
MISIRAČA: Veličkovićev roman preveden je na desetak jezika, doživio je brojna izdanja u BiH, na prostoru Jugoslavije i šire... Susreo sam se sa dosta proznih djela na temu rata u Bosni, s obzirom na inspirativnu temu ima ih dosta, a i radio sam predstave po nekima od njih. "Konačari" su posebni na mnogo načina: toplina i lirika kojom su prožeti je jedinstvena, poseban je i humor i ironija, na granici sa sarkazmom, kojom se Veličkovićevi likovi "brane" od apsurda i tragedije rata, a posebno je zanimljivo što je priča smještena u ambijent Muzeja grada te govori i o nastojanju da se u vremenu sveopšteg raspadanja, rušenja jednog sistema vrijednosti, očuvaju neke tekovine grada i države koje će pokolenjima koja dolaze govoriti o vrijednostima multietničnosti, pomiješanosti vjera, kultura, nacija, nečeg što je bilo i nadam se da će ponovo biti bogatstvo Bosne i Sarajeva.
NN: Dramatizaciju teksta radio je Mirza Skenderagić, koji u "riječi dramaturga" odmah na početku postavlja pitanje "da li je sjećanje konačno nepromjenjivo ili ga se u konačnosti može oblikovati?". Kakav će Vaš teatarski odgovor biti na ovo pitanje?
MISIRAČA: Svjedoci smo prekrajanja opšte i lične istorije, naročito u posljednjih tridesetak godina, kada su se dovele u pitanje gorepomenute tekovine jednog sistema vrijednosti, pogleda na svijet i interpretiranja bližih i daljih događaja. Često danas pominjemo kako je u deceniji sedamdesetih godina Drugi svjetski rat djelovao tako daleko, a na ovim prostorima danas kao da na neki način rat i dalje traje, "bitka za istinu" se i dalje vodi, poražavajuće je da djeluje gotovo nemoguće da se napravi elementarni konsenzus oko osnovnih i neupitnih stvari npr. na temu raspada Jugoslavije i rata u Bosni. Umjetnost i pozorište zaista ne mogu puno, ali mogu toliko koliko mogu - da utiču na pojedinca pogotovo u teatru jer živa, izgovorena riječ i izveden gest djeluju snažnije nego mnogi nametnuti narativi. Bilo nam je inspirativno da, radeći ovu predstavu, otvorimo i temu subjektivnosti sjećanja. Roman je napisan tokom rata 1994, mi ga igramo 30 godina kasnije, pa je neminovno da imamo i neki teatarski odnos prema toj distanci i vremenu koje je proteklo.
NN: Kazali ste da se poigravate formom scenskog dnevnika i radio-drame. Koliko ste ovakvim pristupom uspjeli sačuvati autentičnost likova i sudbina iz romana?
MISIRAČA: Likovi u samom romanu su toliko autentični sami po sebi, ujedno su i živopisni karakteri i predstavnici ideja i stereotipa. Oni su jedna izrazito heterogena grupa, na neki način Sarajevo i Bosna u malom (raznih doba, vjerskih i ideoloških opredjeljenja, različitih svjetonazora). Samim tim, nije bilo teško sačuvati njihovu originalnost, pogotovo jer je pozorište igra i nudi beskonačan prostor slobode. Sam roman parafraza je dnevničkog zapisa, radio-drama već je element koji je Veličković ponudio kao rješenje u jednom od likova (reditelj radio-drame), a scena nam je dala dodatni prostor za igru pa su tu i radiofonske minijature, video-zapisi, likovi igraju u formi kabarea i svojevrsnog stand upa druge likove koje ne vidimo bukvalno na sceni, ali su važni za razvoj radnje itd.
NN: Podjednako Vas interesuju savremeni pisci i klasici. Međutim, opštepoznato je da se glasovi Vaših savremenika Nenada Veličkovića, Mate Matišića, Darka Cvijetića, Gorana Vojnovića i mnogih drugih pisaca kojima ste se bavili slabije čuju od glasova Ive Andrića, Miroslava Krleže, Branka Ćopića… u njihovom vremenu. Da li je u odnosu na književnost kao takvu situacija u pozorištu slična ili obrnuta kada govorimo o vremenu socijalističke Jugoslavije i o ovom danas, odnosno da li je pozorište, uslovno rečeno, slobodnije, pa i "glasnije" danas?
MISIRAČA: Naša pozorišta su danas prvenstveno tržišno orijentisana, osuđena da se bore za svaki dinar i samim tim često prinuđena da posežu za "sigurnijim" repertoarom. Paradoks je, s druge strane, što u pozorištu nikad ne znači da ćete igrajući na "zicer" i dobiti: da bi se neka predstava dogodila, potrebno je i malo sreće. Tako da je rizik u pozorištu neophodan da bi ono ostalo živo, autentično i da bi moglo da otvori dijalog sa publikom svog vremena. Klasici su uvijek dobrodošli, Andrić, Krleža i ostali velikani jugoslovenske književnosti su često garancija da će predstava po njihovom predlošku imati određen odjek, ali mislim da je izrazito važno da se bavimo i da promovišemo savremenog domaćeg pisca. Ljudima iz pozorišnog svijeta to bi trebalo da bude svojevrsna misija. Srećom, ovih autora koji su pomenuti ima i na scenama i u javnom diskursu, nikad dovoljno koliko bi trebalo, ali tu su. U pozorištu njihova javno izgovorena riječ, misao, ideja ima očigledno veću težinu pa smo bili svjedoci čak i tihe cenzure u pojedinim slučajevima, i sam sam prošao svojevrsne pritiske oko predstave "Jugoslavija, moja dežela" po romanu Gorana Vojnovića, znamo šta se sve dešava u javnom diskursu povodom postavki komada Mate Matišića u Hrvatskoj itd.
NN: Vaši i studenti Tihomira Stanića skoro su predstavom "Garavi sokak" zatvorili sezonu beogradskog pozorišta "Teatrijum". Kakvo je iskustvo bilo sarađivati sa ovim mladim ljudima i koliko Vas ispunjava pedagoški rad?
MISIRAČA: Pedagogija predstavlja zaista poseban izazov i veliko je zadovoljstvo i odgovornost rad sa studentima Akademije umjetnosti. Na našoj Katedri za glumu trenutno je zaista izuzetan sastav profesora i pedagoga, istaknutih srpskih glumaca i reditelja koji prenose svoja iskustva mladim ljudima. Mislim da je jako dragocjeno što manje-više svi aktivno učestvujemo u pozorišnom životu, jer studiranje glume pored teorijskog podrazumijeva veliki praktičan rad, a pedagozi naše akademije su pozorišni ljudi u jakoj kondiciji (reditelji Jana Maričić, Iva Milošević, Milan Nešković, Željko Đukić, Milica Kralj, Peđa Stojmenović, zatim glumci Bojan Žirović, Paulina Manov, Nikola Rakočević i dr). Rad sa studentima neminovno i vas kao pedagoga vraća na vaše početke, na osnove pozorišnog zanata i neminovno vas drži u kondiciji, ako tom pozivu pristupate iskreno i do kraja. Ponosan sam na naše dosadašnje javno izvedene kolokvijume i ispitne predstave, a "Garavi sokak" Mike Antića, projekat koji je inicirao baš Tihomir Stanić, bio je odlična prilika da vidimo i koliko su studenti sazreli u odnosu na prvu godinu kada su ga izvorno izveli i danas kada već imaju određeno i profesionalno i životno iskustvo.
NN: Autor ste monografije "Slavko Štimac: Tihi heroj ekrana". Koliko se od Štimca jedan pozorišni i filmski radnik može naučiti zanatu, a koliko ljudskosti i skromnosti?
MISIRAČA: Imao sam ogromnu čast i zadovoljstvo da me Slavko pozove da radim ovu monografiju, posvećenu njemu kao laureatu nagrade "Pavle Vuisić" za životno djelo. Ovo priznanje se dodjeljuje više od četiri decenije na niškim Filmskim susretima filmskim i TV glumcima, veliki broj monografija napisao je nenadmašni Ranko Munitić, tako da je posebna odgovornost bila naći se uopšte u ovoj ediciji. Vječno pitanje o tome da li je neophodno da umjetnik bude "dobar" da bi bio veliki nešto je oko čega ćemo, čini mi se, uvijek imati dilemu. U Slavkovom slučaju to nije najvažnije, ali nije ni nevažno, pogotovo jer su reditelji koji su ga angažovali od najranijih dana, od vremena "Vuka samotnjaka", "Salaša u Malom Ritu" i "Vlaka u snijegu", prepoznavali nešto iskonsko dobro i plemenito u njegovom biću, pa je uvijek pored ostvarene uloge djelovao i kao veličanstvena metafora naših djetinjstava, svega dobrog i čestitog što je bilo u bivšoj zemlji... Meni je izuzetno bilo zanimljivo i to kako su, naročito u posljednjoj deceniji neki mudri reditelji prepoznali i da Slavko, na svoj, autentičan način, može biti i potpuni kontrast na ekranu: emanacija krajnjeg, iskonskog zla, npr. u serijama "Područje bez signala" i "Crna svadba".
NN: Banjalučka pozorišna publika Vas odlično poznaje po predstavama u Narodnom pozorištu Republike Srpske "Sinovi umiru prvi", "Sabirni centar", "Jugoslavija, moja otadžbina"… Kako gledate na banjalučki ansambl, koliko dobro kotira na teritoriji koja se nekada nazivala po Južnim Slovenima, a koju danas pomalo izvještačeno nazivamo regionom?
MISIRAČA: Već je opšte mjesto koliko je sjajan ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske i u kojoj mjeri je prepoznat na prostoru Jugoslavije. Nagrade, priznanja, učešća na festivalima u čitavoj regiji, kao i angažman glumaca ovog teatra u brojnim filmskim i TV projektima na našem govornom području govore u prilog tome. Uvijek mi je bilo veliko zadovoljstvo kada sam sarađivao sa njima, bilo u samom teatru, bilo u drugim medijima. Radujem se nekim novim susretima sa glumcima iz Banjaluke jer zaista mislim da je to jedno od posljednjih velikih pozorišta na našim prostorima, u kojem je moguće napraviti veliku, klasičnu predstavu u najboljem smislu te riječi, pogotovo u vremenu gorepomenute tržišne orijentacije teatara, u vremenu kada su teatri sve manje spremni da se uhvate ukoštac sa velikim klasicima svjetske književnosti.
NN: Radili ste i radite na teritoriji cijele bivše Jugoslavije. Koja od bivših jugoslovenskih republika najviše računa na kulturu i ulaže u istu?
MISIRAČA: Iskreno, nemam dovoljan uvid u sve kulturne politike bivše Jugoslavije. Ono malo iskustva koje sam imao u Sloveniji uvidio sam da se svakako tamo ozbiljnije računa i ulaže u kulturu. Ono što je najporaznije za naše prostore, kada govorimo o ovoj temi, je činjenica da ne možemo kolektivno da osvijestimo koliko je važno da kroz kulturu počnemo više da cijenimo sebe, sopstveno nasljeđe i tradiciju, pa bi nas onda eventualno mogli nekako cijeniti i drugi. Dovoljno je da se sjetimo samo da su u vrijeme dok su još trajale borbe 1944. jugoslovenske vlasti osnovale Savez književnika Jugoslavije, da se sjetimo velike turneje po SSSR i Francuskoj Jugoslovenskog dramskog pozorišta s početka pedesetih godina, osnivanja brojnih pozorišta i domova kulture u prvoj poratnoj deceniji... To je bila, u ogromnoj mjeri, lična karta te zemlje. A danas se borimo da pređemo tu famoznu nulu u procentu budžeta za kulturu. Pozorišni stvaraoci su žilavi i spremni na borbu i u nemogućim uslovima, ali bar malo smislenija kulturna politika ne bi nam bila naodmet.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.