BANJALUKA - Prve takmičarske večeri 26. Teatar festa "Petar Kočić" u utorak uveče na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske ansambl Narodnog pozorišta Sombor izveo je dramu "Ljudi od voska" Mate Matišića i banjalučkoj publici pružio tročasovno pozorišno zadovoljstvo koje će dugo da pamti.
Predstava je izvedena u režiji i adaptaciji mladog Ivana Vanje Alača, a podijeljena je u tri dijela: "Obožavateljica", "Prvi musliman u selu" i "Ispod perike". Zapravo, kako je to ispisano na platnu, koje je na samom početku predstave kao dio scenografije poslužilo za teatar sjenki i pomoću kojeg je prikazano na koji način likovi žele postati dio piščevog života, riječ je o "dramskoj suiti u tri stavka".
U sva tri dijela radnja se odvija oko Mate Matišića, lika koji je dobio ime i prezime po samom piscu, a kojeg maestralno igra Saša Torlaković.
S obzirom na to da su pisac, lik i glumac isto godište, Torlaković je u kožu protagoniste ušao lako ili se bar iz publike tako činilo, kako zbog vanjštine, odnosno fizičkog izgleda, tako i zbog unutrašnjosti. Sjajno poradivši na jeziku, gestu i pokretu popularnog dramskog pisca koji kao lik mora biti blizak dramskom glumcu, Torlaković je zajedno sa ostatkom ansambla na dobrom temelju u vidu dramskog teksta, metaforički rečeno, podigao jedan bedem od predstave.
Prije nego o predstavi, međutim, potrebno je nešto reći o samom tekstu. Poigravajući se autobiografskim elementima, Mate Matišić ovim tekstom vrlo hrabro i vješto dokazuje kako je "ja najveća fikcija", ne štedeći ni lika kojeg je pisao po sebi, ni likove koji nose imena i prezimena njegovih prijatelja i osoba iz njegovog privatnog života.
Upravo zbog prepoznatljivih dijelova iz života pisca, ovaj tekst, kada je bio postavljen u Zagrebu, izazvao je senzacionalizam.
Taj senzacionalizam je reditelj Ivan Vanja Alač, postavkom u Somboru, izbjegao na taj način što je pokazao da tekst, kao dramska cjelina, odlično funkcioniše i pred publikom koja ne zna ništa iz privatnog života Mate Matišića.
Banjalučka publika takođe o privatnom životu pisca Mate Matišića slabo šta zna.
Matišića prvenstveno poznaje preko drame "Sinovi umiru prvi" koja je godinama bila na redovnom repertoaru Narodnog pozorišta Republike Srpske. Crni humor koji je bio prikazan u toj predstavi u "Ljudima od voska" dobija novu dimenziju.
I ovdje kao u "Sinovima" provlači se motiv smrti djeteta, a sva težina takvog ili takvih slučajeva smjenjuje se sa humorom i nevjerovatnim situacijama u koje Matišić dovodi svoje likove. Kada u istom danu i u istom mjestu imamo i svadbu i sahranu, činilo se, to može funkcionisati samo u drami Dušana Kovačevića. Ipak, Matišić pokazuje da je takav slučaj, i te kako, moguć i kod njega. Uzbuđenja, smijeh, patosi i emotivna stanja kod publike u ovoj predstavi, a posebno u njena prva dva dijela, smjenjuju se tolikom brzinom da ljudi u sali prosto ne znaju šta ih je snašlo.
A snašli su ih živopisni likovi koji direktno komuniciraju sa piscem u dramskom toku, kako će to objasniti reditelj, gdje je mašta stvarnija od dokumenta, a stvarnost sumanutija od svake mašte.
"Ova pirandelovska trilogija postavlja pitanje gde je granica između stvarnih ljudi i dramskih likova, 'sveca skrbnika' i 'gada pisca', 'idealne majke' i 'zlostavljačice', fikcije i faktografije, 'profesionalne deformacije' i 'društvene boli'", zapisao je reditelj Ivan Vanja Alač, koji je svakom Matišićevom liku dao dovoljno prostora na sceni.
Svi ti likovi glavnom protagonisti govore kako je upravo njihov život "idealan za dramu", te da su preživjeli "situacije za Oskara". Priča svakog od njih vezana je za priču glavnog lika, bivše rok zvijezde, sadašnjeg džezera i pisca koji je danas porodičan i religiozan. Takve situacije navode protagonistu da zaviri i u vlastitu prošlost u kojoj je bio i te kako grešan, a od čega on ne bježi niti može da pobjegne.
S tim u vezi, "Ljudi od voska" su kako preispitivanje o samom činu pisanja (scenografija je sačinjena od stolica na kojima su ispisana slova i predstavlja pisaću mašinu), tako i o potencijalu dobrog i lošeg u svakom čovjeku. Ovo loše se posebno manifestuje u liku Jasne (Ivana V. Jovanović), koja se pojavljuje u trećem dijelu predstave. Jasna je psihijatrica koja je hladna, na momente čak i zla majka, ali ovoj drami daje jedan emotivan epilog, jer se kao mrtva pojavljuje na sceni i govori o ljubavi prema svom djetetu, koju možda nije umjela da manifestuje za života, a koju je neminovno posjedovala. Treći dio predstave slijedi nakon pauze i ima dosta sporiji tempo od prethodna dva, međutim nije ništa manje "ubojit".
Naprotiv, ovdje uviđamo vrhunac autofikcije pisca Mate Matišića koji je zbog "Ljudi od voska" godinama bio tema hrvatske žute štampe, ali on, kako će više puta kazati, nema problema sa prepoznavateljima "istine" u njegovoj književnosti. Iako je katkad zasnovana na ivici trača ili se poigrava sa tim istim tračem, književnost, dramska ili bilo koja druga, ne govori o faktografskim, nego o suštinskim istinama. Takve istine o ljudskim odnosima, njihovim nevoljama, tragedijama, sukobima, grijehovima, strahovima (spisak je beskonačan) na tri narječja: ekavici, ijekavici i ikavici i bar duplo više dijalekata, somborski glumci donose besprijekorno tačno.
Pored pomenutih Saše Torlakovića i Ivane V. Jovanović, u predstavi igraju Marija Medenica, Biljana Keskenović, Nenad Pećinar, Nikola Knežević, Nemanja Bakić, Srđan Aleksić, Aleksandar Ristoski, Bogomir Đorđević, Ana Rudakijević, Dragana Šuša, Danica Grubački i Olgica Nestorović. Spisak ljudi iz autorskog tima svakako je duži od spiska glumačkog ansambla i obično se na navodi u novinskim izvještajima, ali ovdje vrijedi pomenuti i Dejana Sredojevića, koji je bio zadužen za scenski govor i čiji je posao bio zaista osjetan u publici. Na kraju valja reći da "Ljudi od voska", bar u izvedbi glumaca iz Sombora, nisu tek lepeza likova i situacija u kojima će se prepoznati svako od nas, da nisu samo drama u kojima Matišić ne štedi ni sebe ni publiku, nego i nešto više od pukog realizma, po receptu starih majstora, satkanog iz zanimljivih dijelova života. Predstava Narodnog pozorišta Sombor je satisfakcija koja se kreće na ivici između primitivne želje gledaoca da zaviri u život drugih, a koja nema veze ni sa statusom ni sa obrazovanjem svakog od tih gledalaca, i sreće u pretpostavci koliko je ovdje fikcije kojom smo očarani i "prevareni".
Ako su već nadahnuti, kako se to kaže, stvarnim likovima i događajima, kraj svake dobre knjige i svake dobre predstave, a "Ljudi od voska" su upravo takvi, sastoji se od sreće pri spoznaji koliko smo u odnosu na stvarnost prevareni i u odnosu na suštinu nadahnuti.
Otud ne čudi ako poslije gledanja ovog komada izađemo iz pozorišne sale uz moto ovogodišnjeg Teatar festa "Ko sam ja?", jer to je jedno od glavnih pitanja i ljudi od voska.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
