BANJALUKA - Predstava "Kramer protiv Kramera" Beogradskog dramskog pozorišta, rađena u koprodukciji sa Centrom za razvoj vizuelne kulture iz Novog Sada, koju je po kultnom tekstu Ejverija Kormana (pisac istoimenog romana) na scenu postavio reditelj Slobodan Skerlić, igrala je u srijedu, treće takmičarske i ukupno četvrte večeri 16. Međunarodnog festivala glumca "Zaplet" u Gradskom pozorištu "Jazavac".
Kada je riječ o samom naslovu, prva asocijacija većini publike jeste film "Kramer protiv Kramera", koji je 1979. godine sa Meril Strip i Dastinom Hofmanom u glavnim ulogama osvojio čak pet "Oscara".
Sliku kako Hofmanov Ted svom sinu pravi prženice na početku i na kraju filma, mnogi od nas još od djetinjstva nose u glavi, što zna biti opterećujuće kada gledamo isti naslov u pozorištu. Tog opterećenja, bar iz ugla ovog gledaoca, a reklo bi se i samih glumaca, prilikom ove izvedbe, na svu sreću, nije bilo.
U predstavi igraju Andrija Kuzmanović, Nada Macanković i Marija Pikić.
Ted Andrije Kuzmanovića i Džoana Nade Macanković u jednu ruku potpuno su isti, a u drugu potpuno različiti likovi u odnosu na one iz popularne ekranizacije.
Glumci sa vremenskim odmakom od četiri i po decenije putuju u Njujork s kraja sedamdesetih godina. Akteri, dakle, ulaze u dramu sa predznanjem o tome kako su se razvijala i kuda su dospjela pitanja koja postavlja sam tekst.
Pitanja jednakosti između polova, pitanja borbe za egzistenciju u životu koji je vječni balans između porodice i posla, pitanja o raznoraznim pravima, u šta spadaju i prava bračnih partnera kako na zaposlenje, tako i na staranje o djetetu, pitanja su kojim smo naročito bombardovani od početka 21. vijeka, a koja su od "slučaja Kramerovih" suštinski ostala ista.
Čovjek je u posljednjih pola vijeka napredovao tehnološki, ali ne i suštinski. Individualac se danas na popisima stanovništva može izjasniti kao mravojed, može se osjećati kao kaktus i prosipati iz šupljeg u prazno do mile volje pretresajući po zakonima kao po rijaliti programima, međutim - emocija i borba kod velike većine ljudi su ostale iste.
Čovjek 21. vijeka se poput Džoane još uvijek pronalazi i daleko je od odgovora da li se pronašao. Stoga, drama "Kramer protiv Kramera" u 2024. godini mnogo je aktuelnija nego 1979. kada je napisana i kada je bila jedna vrsta tabua. U statistike koliko je odsto brakova tada završavalo razvodom, a koliko ih završi danas, nema potrebe ni da zavirujemo.
Sa predznanjem o svemu tome, troje glumaca izlaze na scenu i igraju na čistu emociju. To je njihova jasna namjera u kojoj su, pošteno govoreći, uspjeli do kraja. Ipak, da bi publiku navukli na tanak led "emocionalnosti pjesničkog jezika", oni su na tom tankom ledu prije svega morali zaplesati sami.
Džoana i Ted u ovoj predstavi su tihi i nježni. Jedina zamjerka je što su ponekad i previše tihi za posljednji red u sali. Oni suštinski nisu jedno protiv drugog, ali nisu ni jedno za drugo. Njihov dijalog podignut je na pijedestal ne samo načinom na koji je napisan, nego i na koji je izgovoren. Scenografija, koju potpisuje Mia David, svedena je tek na jedan krevet, sto i četiri stolice - čisto da ne smeta.
Osim bračnog para Kramer, sve likove u predstavi igra Marija Pikić. Ona glumi advokate i gospođe i gospodina Kramera, igra Tedovog šefa, njegovu sestru, ljubavnicu, bebisiterku, ukupno dvanaest ili trinaest likova. U te likove ne ulazi potpuno, nego daje samo njihove obrise, kako će i sama priznati na okruglom stolu poslije predstave.
Takođe na okruglom stolu, Andrija Kuzmanović, uzgred po izboru publike nagrađen za glumca večeri, priznaće da je zavolio čak i lutku imajući utisak da je riječ o pravom djetetu. Da, Bilija Kramera, sina razvedenog bračnog para, predstavlja lutka, a sudeći po tome kako su se glumice Nada Macanković i Marija Pikić snašle prilikom animacije, Goran Balančević, stručni saradnik za ovu oblast, uradio je dobar posao. Simbolično, zaključićemo već po tekstu drame, lik Bilija, ako ne sve vrijeme, bar u jednom trenutku drame morao se osjećati kao lutka između dvije vatre u vidu oca i majke.
Ako ćemo ovu predstavu još jednom postaviti u nezavidnu poziciju i uporediti je sa filmom, onda moramo pohvaliti i dramaturškinju Jelenu Mijović, koja je u odnosu na filmski scenario ispreturala dijaloge i učinila ih zanimljivijim za scensko izvođenje.
Reditelj Slobodan Skerlić u riječi reditelja zapisao je da je predstava redukovana na temelj - dvije daske i puno strasti i to je možda i najbolji opis ovog komada, jer strast, čitaj emocija, prilikom igranja visi u vazduhu sale.
Savremeni italijanski pisac Đanriko Karofiljo, gostujući na 67. Beogradskom sajmu knjiga, ovih dana je izjavio da je "čitanje kreativno koliko i pisanje", te da je od onog što je napisano možda i "važnije ono što nije napisano, a podstiče maštu čitaoca".
S tim u vezi, iako se ne vide na sceni, u predstavi "Kramer protiv Kramera" osjete se čak i one prženice iz djetinjstva, a priča Bilija i njegovih roditelja nam je kudikamo bliža ne samo zbog toga što nam je ispričana uživo, nego i zbog strasti kojom je ispričana.
Scenski minimum i emotivni maksimum, dvije su sintagme kojim bismo zaključili priču o ovom komadu, još jednom zbog kojeg na ovogodišnjem "Zapletu" nemamo "loše karike".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
