BANJALUKA - Istoričari tvrde da je čuveni obračun kod O.K. korala u oktobru mjesecu, tamo neke 1881. godine, trajao svega tridesetak sekundi. Međutim, američka štampa tog vremena godinama je pisala o Doku Holideju i braći Erp sa jedne, te Klantonovima i Meklarijevima sa druge strane vatre.
Da bi bio stvoren mit koji traje do današnjih dana, posao američke štampe kasnije je uspješno završio Holivud. Tu je dvadesetih godina dvadesetog vijeka ostarjeli Vajat Erp bio čak i savjetnik prilikom snimanja vesterna. Uglavnom, na osnovu onih pola minuta pucačine, mjesto zvano O.K. koral ušlo je u pamćenje svijeta i postalo dio opšte kulture, obavezno pitanje na kvizovima, nešto za šta znamo od djetinjstva.
Iako po dometima i dosezima nije za poređenje, ali ako ipak uporedimo pamćenje svijeta sa pamćenjem pozorišne publike u Banjaluci, tekućeg oktobra, tačnije u ponedjeljak, u Gradskom pozorištu "Jazavac", na šesnaestom izdanju Međunarodnog festivala glumca "Zaplet", takođe se desilo veče za pamćenje. Prve takmičarske, a ukupno druge noći "Zapleta", na scenu su izašli "Kauboji Las Dorasa".
Riječ je o komadu Pozorišta Prijedor, koji je po tekstu Saše Anočića postavio mladi reditelj David Alić, ali prije nego što kažemo bilo šta o ovoj predstavi, potrebno je reći nekoliko rečenica o samom tekstu.
Praizvedba "Kauboja" Saše Anočića (1968-2021), poznatog hrvatskog pozorišnog radnika, u produkciji Teatra Exit iz Zagreba, bila je u martu 2008. godine, a među mnogobrojnim nagradama koju je ta predstava osvojila, jeste i nagrada u maju iste godine za najbolju predstavu u cjelini na Teatar festu "Petar Kočić" u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Bila je to još jedna noć za pamćenje za oko četiristo ljudi koji su prisustvovali izvedbi. "Kauboji" će kasnije postati jedna od najgledanijih, ako ne i najgledanija predstava u Hrvatskoj, koja je do početka 2020. godine izvedena nevjerovatnih 500 puta.
Komad je potom dobio i beogradsku verziju u interpretaciji Kokana Mladenovića, a od prošle godine u pozorišnim krugovima glasno se govori i o prijedorskim, tačnije dorasovskim "Kaubojima", koji su konačno gostovali u Banjaluci.
U Prijedoru su se prošle godine pojavili dovoljno hrabri ljudi da postave ovaj tekst i ta hrabrost se svakako isplatila. Rezultate je dalo to što su ti ljudi u naponu snage, u većini slučajeva još uvijek puni energije i u mladosti, ali i dovoljno iskusni da ne pretjeraju u zanosu igre. U Alićevu postavu ušli su: Tijana Nikolić, Željko Kasap, Srđan Knjeginjić, Marko Vukosav, Miroslav Sinkić, Darko Stojić i Dean Batoz.
Zašto su oni u Banjaluci priredili noć za pamćenje? Zašto je nakon kraja predstave u istoj sekundi cijela sala ustala na noge uz povike "bravo" i glumce nekoliko puta vraćala na poklon? Zašto je tri i po sata prošlo brže nego onih trideset sekundi kod O.K. korala? Zašto je na okruglom stolu aktere ove predstave slušalo tri puta više ljudi nego popularnog Svetozara Cvetkovića koji je učestvovao u programu "Razgovor sa glumcem"? Odgovor na ova pitanja je jednostavan.
Izuzimajući sve simpatije publike prema bivšim studentima banjalučke Akademije umjetnosti koji danas igraju u Pozorištu Prijedor, najprostije rečeno, ovaj ansambl je disao kao jedno biće, ali je opet svako ponaosob imao svojih "pet minuta slave", na osnovu dobrog temelja u vidu teksta. Taj dobar temelj zasnovan je na nečem što bi Francuzi nazvali "mise en abyme", što u bukvalnom prevodu glasi "postavljanje u ponor", a radi se zapravo o umjetnosti u umjetnosti. Naime, reditelj Saša (Kasap) na početku predstave okuplja ekipu naturščika sa margine društva da uradi predstavu pod nazivom "Kauboji", a proces pravljenja predstave u predstavi ostavlja beskrajan prostor za igru. Tako smo dobili jednu mješavinu mjuzikla, komedije, parodije, groteske sa mnoštvom aluzija na popularnu kulturu i tek ponekim ubačenim lokalizmom, u kojoj ništa nije suvišno.
Mjeru između muzike, igre, pozadinske sudbine naturščika u odnosu na likove koje igraju, Alić je postavio tačno kako treba. Pretjerati u bilo čemu u ovoj predstavi bio je rizik da čaša sa scene u publici izgleda dopola prazna. Ovako je čaša viskija u rukama čuvenih revolveraša ostala dopola puna i ni u jednom trenutku na sceni nije primijećen pad u igri, manjak energije, volje, elana.
Ovo je komedija u kojoj je Željko Kasap imao svoju najozbiljniju ulogu.
U prvom činu njegov lik uspješno je vodio ostale, da bi se u drugom pojavio tek na kraju, dajući vrlo emotivan epilog predstavi, pogotovo što njegov lik Saša doživljava sličnu sudbinu kao autor teksta Saša Anočić, koji je preminuo prije tri i po godine, vraćajući se sa probe iz pozorišta. Kasap je jedini glumac koji se u predstavi nije prihvatio nekog od instrumenata. Svi ostali glumci koristili su više instrumenata, uključujući i onaj najmoćniji, a to je glas. Moćni glas Tijane Nikolić (ujedno zadužene za koreografiju) prilikom interpretacija kultnih numera "Jolene", "Folsom Prison Blues", "House Of The Rising Sun" i drugih bio je praznik za uši.
S nekoliko izvedbi pokušali su da joj "pariraju" Darko Stojić, Srđan Knjeginjić i Marko Vukosav, ali oni su simpatije publike pokupili prvenstveno igrajući Dragoljuba Štrpca, Ivana Kecmana i Miodraga Panča Osmanovića.
Fizički izgled Vukosava i Batoza u jednoj sceni podsjeća na omaž Stanliju i Oliju, da bi u drugoj dijalog između Stojića i Knjeginjića, čiji likovi Štrbac i Kecman igraju najbrže revolveraše Istoka i Zapada (Đonija Neprasku i Đimija Rutina), te zajednički izgovaraju "na zapadu ništa novo", recimo bivao omaž Erihu Mariji Remarku ili nedavno preminulom Bori Đorđeviću, ko će znati. Rekosmo već da je mnoštvo aluzija na popularnu kulturu koje nisu nametljive i bezbroj detalja vrijednih pažnje u ovom komadu. Jedan od takvih detalja jeste i komični govor Sinkića dok tumači kauboja.
"Kauboji su goniči stoke, ali su kauboji takođe i oni ljudi koji prkose smrti, zato ih na momente, možda i nostalgično, možemo nazvati našim herojima. A, ko su heroji? Ti ljudi koji ne odustaju ni onda kada je najteže, koji ne dozvoljavaju da ih ništavnost pobijedi, već se bore za život! Oni su ujedno i junaci naše priče, marginalci Dragoljub, Branko, Pančo, Ivan, Marica, Javor, koji se nisu predavali, već postali Bili D Kid, Vajat Erp, Kalamiti Džejn… i kao takvi, sa Sašom, ušli u legendu", u riječi reditelja ističe David Alić, koji pomalo uvijeno, da ne bi unaprijed otkrivao stvari, piše da su njegovi likovi, njegovi marginalci dobre duše, spaseni zahvaljujući predstavi o kaubojima, odnosno da su se iz živog blata svakodnevice izvukli zahvaljujući umjetnosti. Likovi će zahvaljujući Saši saznati o "onim trenucima" u pozorištu, a do onih, neopisivih, katarzičnih i inih momenata zbog kojih volimo umjetnost, zahvaljujući glumcima predstave, doći će i publika.
"Kauboji Las Dorasa" revolveraški su obračun čistom umjetnošću. Naravno, priča o njima, čitaj o predstavi, trajaće mnogo kraće i imati neuporedivo manji odjek od one pucačine od tridesetak sekundi i tu su stvari jasne. Ipak, na kraju, ostaje žal što šira zajednica kod nas, za razliku od američke štampe i holivudske mašinerije, gotovo nikada ne prepoznaje ogromnu energiju i talenat spreman da ispriča mnogo kompleksnije i značajnije priče od priče kod O.K. korala. Autorski tim predstave "Kauboji Las Dorasa", sa druge strane, podalek od mejnstrima i mišljenja šire zajednice, egzistira kao ubjedljiv dokaz da su umjetnost i kultura naše najjače oružje, te da je krajnje vrijeme da to oružje uđe u masovnu upotrebu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
