BANJALUKA - Predstava "Kako sam naučila da vozim", u režiji Tare Manić i produkciji beogradskog teatra "Hartefakt", odigrana je u utorak naveče u Gradskom pozorištu "Jazavac" u Banjaluci druge takmičarske večeri 16. Međunarodnog festivala glumca "Zaplet".
Riječ je o komadu koji se u originalnoj verziji igra u "Hartefakt" kući u Beogradu, a koji je za festivalske potrebe kamerno postavljen na sceni "Jazavca" i zbog ograničenog broja mjesta igran u dva termina, od 19 i od 21 čas.
Dok je publika ulazeći u salu zbunjeno tražila svoje mjesto, glavna akterka ovog komada, Malecka, koju igra Marta Bogosavljević, strpljivo je i neprimjetno sjedila na jednoj od stolica postavljenih na sceni i čekala da se svi smjeste kako bi ih povela kroz jednu tešku životnu priču.
Priča je prikazana iz ispovjednog ugla glavne glumice, koja je žrtva seksualnog zlostavljanja člana porodice - tetka, kojeg tumači Svetozar Cvetković.
Bliskost publike sa glumcima dala je mogućnost da se do najsitnijeg detalja vidi svaka emocija koju je glumački dvojac fantastično iznio na sceni, a "Zapletovu" nagradu za glumca/glumicu večeri ponijela je Marta Bogosavljević.
Muzika ambijentalnog karaktera autora Vladimira Pejkovića doprinosila je osjećaju olakšanja ili tjeskobe u zavisnosti od scene, a jednostavni kostimi i scenografija, čiju izradu potpisuje Zorana Petrov, pomogli su da glavna nit predstave bude dijalog između dva aktera.
Fantastična rješenja scenskog pokreta su na suptilan i pristojan način prikazala stravične događaje, ostavljajući publici prostor da ovu predstavu gleda kao što bi čitala knjigu, u mašti oživljavajući pojedine okolnosti, predmete i likove ne gubeći ništa na jačini emocije i poruke koju su glumci iznijeli.
Retrospekcijom na periode kada je Malecka imala 16, 20, 15, 13, 18… godina publika dobija raspetljan odnos između dvoje aktera i jasnu sliku kako nastaje "gruming", pojam koji se na naš jezik prevodi kao "uspostavljanje odnosa povjerenja i emocionalne povezanosti između djeteta i odrasle osobe, s ciljem vrbovanja i iskorištavanja u seksualne svrhe".
Upravo ova emocionalna povezanost razoružava jedanaestogodišnje dijete, kojem je potrebno da dođe do punoljetstva kako bi se otrglo od ove verzije ljubavi.
Ljubavlju može da se nazove, uz rizik pojednostavljivanja vrlo složenog odnosa, jer Malecka gaji veliku naklonost prema tetku, koji je u maloj sredini jedna od rijetkih osoba, ako ne i jedina, koja ju podržava i razumije njene stavove, ideje i želje koje ima za budućnost.
Pored toga, tetak je i sam bio žrtva seksualnog nasilja kao dijete, što vodi u cjeloživotni problem sa alkoholizmom, koji ga na kraju i ubija.
Pod okolnostima u kojima ništa nije crno-bijelo ovaj komad upire prstom u veliki društveni problem postavljajući pitanja ko je kriv, ko snosi odgovornost za nasilje i mogu li se nasilnici posmatrati kao žrtve, ostavljajući gledaoce da se komešaju tražeći svako za sebe odgovor na ovo pitanje.
Glumac Svetozar Cvetković je na okruglom stolu nakon predstave rekao da se sa ovim tekstom Pole Vogel prvi put susreo prije 25 godina, nedugo nakon što je nagrađen Pulicerovom nagradom, ali da tada nije uspio napraviti podjelu za njega. Svjedoci smo da je ovo tema koja se i danas "teško žvaće" i o kojoj se govori kao o "problemu koji treba riješiti", a o kojem žrtve slobodno mogu govoriti i pisati tek nakon što je nasilnik duboko pod zemljom.
Razlozi za ovo mogu biti različiti - od straha, emotivne manipulacije, pa sve do nepostojanja sistema u društvu koji bi efikasno rješavao problem i stvarnosti u kojoj silovatelji nakon kazne od svega nekoliko godina zatvora daju intervjue po medijima. Predstava se sa dodatnom težinom i čvorom u želucu gleda kada se sazna da je nastala po istinitoj priči.
"Ovo je lična priča Pole Vogel, koju je napisala kada je u svojim tridesetim godinama sedela u automobilu i kada joj se učinilo da je svog uveliko mrtvog teču ugledala u retrovizoru, tada je sela i počela da piše. Činjenica da je ta žena povrh svega nastavila da živi i da ima uspešnu karijeru, život i stvaralaštvo je za aplauz i poštovanje", dodala je Marta Bogosavljević.
"Kako sam naučila da vozim" se može čitati bukvalno kao prvo sjedanje za volan i prvo silovanje koje doživljava glavna glumica, ali i kao prevazilaženje trauma iz prošlosti, jer glavna glumica na kraju predstave "daje pun gas" i simbolično nastavlja sa životom i time ponovo uči da vozi, uči da prevaziđe traume i da nastavi sa životom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
