Ivan Leo Lemo hrvatski je reditelj koji će večeras sa početkom u 19.30 u Narodnom pozorištu Sarajevo premijerno postaviti kultnu operu Volfganga Amadeusa Mocarta "Figarov pir".
Opera će biti izvedena pod dirigentskom palicom Ane Zorane Brajović, a pored Hora, članova Baleta i Filharmonije Narodnog pozorišta, na sceni lica tumače: Erol Ramadanović, Melisa Hajrulahović Tomić, Hana Salihović, Ivan Šarić, Amir Saračević, Mihailo Šljivić, Adelisa Saračević, Dajana Šegvić, Ileš Bečei, Siniša Markanović, Idna Muminović, Elio Arnoldo Villa Garcia i Jovana Milosavljević Lovrenović.
Uoči same premijere, Lemo je govorio za "Nezavisne".
NN: Da li je sve spremno za premijeru?
LEMO: Pripreme su protekle u dobrom raspoloženju i ugodnom kreativnom prožimanju. Svakom novom probom izvođačima se dodatno nijansiraju uloge i postaju sve samouvjereniji i zaigraniji. Pošto radimo komičnu operu, ponavljanjem materijala naši jako talentirani solisti Opere Narodnog pozorišta sve su smješniji i uživljeniji u zahtjeve ovog libreta Lorenza da Pontea, baziranog na komediji zabune i karaktera Pierra Beaumarchaisa iz 1784. godine po kojem je 1786. Mocart skladao operu "Figarov pir".
NN: Ovo je treća opera koju postavljate u Narodnom pozorištu Sarajevo. Po čemu je "Figarov pir" drugačiji?
LEMO: Glazbeno i glumački, "Figarov pir" je jako zahtjevan i traži od svih izvođača sportsku kondiciju. Skoro svaki stih koji pjevaju na talijanskom ima neko fabularno značenje, preusmjerava priču i mijenja motivacijsku i emotivnu konstelaciju u liku. Pjevače, Sarajevsku filharmoniju, mene i autorski tim, u tom Mocartovom raftingu, virtuozno je vodila maestra Ana Zorana Brajević. Njezina kompetencija, iskustvo i muzikalnost su mocartovskog kalibra i zaista sam zahvalan našim producentima da su nas povezali u ovom projektu i da sam imao priliku učiti od nje. Ovo je moj prvi Mocart i utoliko mi je maestra bila neopisivo važan oslonac.
NN: "Figarov pir" je od osnivanja Narodnog pozorišta Sarajevo premijerno postavljen četiri puta, ovo je peti. Šta Vas je motivisalo da postavite ovo djelo i koji je njegov značaj?
LEMO: Naslov je izabrala uprava Narodnog pozorišta, direktor Dino Mustafić i umjetnički direktor Opere Leonardo Šarić. Mislim da su nam dali repertoarni pogodak jer sve te prethodne inscenacije su dokaz koliko pjevači i publika vole ovaj naslov. Osim toga, nešto je u zraku, trenutno u svijetu i u Europi, jako slično tim okolnostima uoči Francuske revolucije, kada autori ovog libreta i opere preko Figara i njegovog nezadovoljstva svojim društvenim položajem, feudalnim uređenjem i okoštalim nepravdama, traže promjenu, neko novo, pravednije dijeljenje karata. Danas su centri moći raspršeni u birokratskim labirintima i korporativnim opsjenama, ali osjećaj potlačenosti i poniženosti kod pojedinaca koji pokušavaju zaokružiti svoju egzistenciju je isti.
NN: "Figarov pir" je bilo zabranjeno djelo za vrijeme cara Josipa II Habzburškog, zatim je doživjelo pročišćenu, cenzurisanu verziju bez političkih aludiranja…
LEMO: Oštrice društveno-političke angažiranosti kojima je naoružana Beaumarchaisova drama otupljene su cenzurom ondašnjih naručitelja ove opere. Kao što znamo, ipak je Francuska revolucija brutalno pomela samo francuski dvor. Austrijska kruna se držala i zadržala do svima poznatih okolnosti uoči Prvog svjetskog rata koje su svoj prvi revolucionarni akord imale baš u našem Sarajevu. Metaforički govoreći, austro-ugraskom dvoru Sarajevo je bilo poput Figara.
NN: U najavi opere Figara ste uporedili sa Hamletom, Romeom, Bondom, Supermenom, šta je ono što ga čini jakim muškim likom?
LEMO: I Mocart, kao skladatelj, i Figaro, kao dramsko lice, pop-kulturne su ikone. Ne volim elitizaciju operne umjetnosti. Ne volim pristup operi kao eksponatu iz muzejske vitrine. Zato sam ih u nekim najavama i ekspozicijama usporedio sa također poznatim likovima i licima iz kulturnog nasljeđa čovječanstva i fundusa kolektivnih referentnih točaka. Dakle, to su usporedbe koje emaniraju iz kolektivnog znanja i s kojima pokušavam relaksirati strahopoštovanje koje mnogi, a posebno mladi, imaju prema operi.
NN: Za Mocarta ste rekli da je komponovao za mase, ali da je isto tako bio pank svog vremena, kako je to uopšte moguće?
LEMO: Pa i pank je postao mainstream nakon svojih supkulturnih početaka. Naravno, Mocart nije krenuo sa margina društva, već sa dvorskih produkcija, ali u mnogim svojim postupcima i odabirima, privatnim i profesionalnim, bio je onaj koji pokušava prokazati pohlepne i požudne i svojom glazbom pokazati smjer transcendencije. Riskirao je koliko god je mogao i radio je minimalne kompromise ne bi li preživio manevriranje u bizarnoj i perverznoj feudalnoj piramidi.
NN: Šta bi rekao Mocart kada bi, hipotetički, saznao da njegovo ime eksploatiše prehrambena i industrija igara na sreću?
LEMO: Hahaha. Mislim da kockarnice njegovo ime koriste sa dva "z". Ne vidim logiku tuđih brendiranja njegovim imenom. Pogotovo kockarnica koje su opasne i često izazivaju ovisnost najgore vrste i razlog su sunovrata mnogih obitelji i mladih života. Mocartova glazba je sve obrnuto od toga. Sve je to samo još jedan primjer generalne dediskurzacije mnogih pojmova i pojava. Ipak, u konačnici, obrazovanje i samoovladanost mogu nas zaštititi od svih tih ovovremenih nesporazuma.
NN: Koje su prednosti i nedostaci postavljanja opere u odnosu na postavku dramskog komada i koji je posao, uslovno rečeno, teži?
LEMO: Iz moje redateljske vizure gledano, i za drame i za opere stvaramo svjetove sa što više dimenzija i značenja. Pokušavamo spojiti djelo koje predstavljamo sa životima publike, zbog koje smo tu. Utoliko bih rekao da suštinske razlike nema. Naravno, opere su drame koje se pjevaju pa su, na primjer, trajanje i intenzitet neke emocije ili odnosa upisani u partituru. U dramama su ti postupci stvar slobodnijeg izbora redatelja i glumca. Ali ako znamo da su opere i nastale u pokušaju ponovnog oživljavanja grčkih tragedija koje su se izvodile kao recitativi u heksametru, onda nam je jasno da su opere i drame sestrinske forme sa puno više sličnosti nego razlika. Ipak, moram napomenuti da je glazba transcendentalna jer zvuk spaja duhovni i materijali svijet pa je zato opera, osim što izvire iz utrobe života, ujedno i iznad života samog. Zato je obožavam.
NN: Šta je, po Vašem mišljenju, najvažnije u savremenoj postavci opere i zašto nam je opera danas bitna?
LEMO: Operom se borimo protiv sve površnijeg poimanja čovjeka, čovječnosti i čovječanstva. Operom se borimo protiv kolektivnog poremećaja pažnje i sve pogubnije brzopletosti i nestrpljenja. Opera je forma koja najbolje iznosi sve nijanse ljudskih emocija i sve vrste međuljudskih odnosa. Opera objedinjuje epohe i stilove predstavljanja, daje nam osjećaj kulturnog kontinuiteta i vraća nas na bazične humanističke postavke koje su nam često poremećene ovovremenim distrakcijama i digitalnim dekrešendom. Nadasve, opera baštini silinu kolektivnog muziciranja i kao takva je šamanska, dakle ljekovita, djelatnost Zapadne civilizacije.
NN: Kakvi su Vam planovi za budućnost u profesionalnom smislu?
LEMO: U teatru "Komedija" u Zagrebu na jesen postavljam komediju Joea Ortona "Peripetije sa psihijatrije". U pitanju je suvremeni vodvilj na Odjelu psihijatrije gdje psihijatri, svojom akademskom, pseudomedicinskom bahatošću, zatvaraju zdrave ljude i proglašavaju ih mentalno bolesnima. Sve skupa je metafora naših država i institucija u kojima se svi skupa često osjećamo živi zakopani i zatočeni od strane onih koji su nedostojni vladanja i raspolaganja našim sudbinama. Zatim u Gradskom kazalištu mladih postavljam svoju dramu "Tajni grad" ili grad tajni o zakulisnim životima ljudi koji igrajući svoje društvene uloge paralelno skrivaju svjetove i odnose u kojima se manifestira njihovo pravo, potisnuto, skriveno lice, njihove ovisnosti, njihova priroda. Dakle, psihopatološki repertoar za ova uzbudljiva (ne)vremena.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.