BANJALUKA - Predstava "Cure" u koprodukciji umjetničke organizacije "Kolektiv Igralke", Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca i Zavoda "Vidne" odigrana je u četvrtak naveče u Gradskom pozorištu "Jazavac" u Banjaluci, četvrte takmičarske večeri 16. Međunarodnog festivala glumca "Zaplet".
Riječ je o dokumentarnoj predstavi koja donosi svjedočanstva o prvom seksualnom iskustvu tri generacije žena i seksualnom obrazovanju u različitim epohama.
Režiju i dramaturgiju potpisuje Tjaša Črnigoj, a uz nju autorski tim čine Tijana Todorović i djevojke na sceni Ana Marija Brđanović, Vanda Velagić, Sendi Bakotić i Anja Sabol.
Četiri cure započinju priču o svojim bakama i njihovom seksualnom obrazovanju, te tako saznajemo da se jedna baka bojala, jer je mislila da svaki seksualni odnos rezultuje trudnoćom, bake druge dvije djevojke već odavno nisu među nama, a glavni dio priče iznosi baka Anje Sabol.
Ona je 1950-ih godina nosila hlače, što ju je činilo buntovnicom i. kako sama kaže u audio-zapisu koji su djevojke pustile, bila je malo "vrckava", a kroz njen primjer vidimo koliko su čak i oštrije i naprednije djevojke bile u potpunom mraku kada je riječ o seksualnom obrazovanju.
"Jedino obrazovanje koje je ikad dobila bile su batine njenog oca kada je saznao da se viđa sa mojim djedom, koji je bio iz malobrojne i siromašne porodice", rekla je Anja Sabol uzimajući u ruke kaiš kojim je poderala dio besprijekorno bijele scenografije, čiju izradu potpisuje Ivan Botički.
Priča je nastavljena bakinom neplaniranom trudnoćom, jer o kontracepciji nije znala apsolutno ništa. S druge strane, o abortusu je nešto načula, pa je tako posjetila babicu koja je ilegalno vršila abortuse kod kuće, jer se u bolničkim uslovima abortus vršio isključivo po preporuci ljekara. Nakon što joj je babica objasnila sve rizike abortusa u nebolničkim uslovima, baka je odustala, a djevojke su na štrik kačile veš umrljan krvlju, dok su uz pomoć video-projektora u pozadini ispisivane riječi: vješalica za odjeću, igla za pletenje, čaj od vrbine kore i druge tadašnje metode pobačaja, pa sve do posljedica, među kojima su krvarenje, upala, sepsa i smrt.
Predstava se zaustavila. Jednoj ženi u publici je pozlilo. Iz prethodnih novinarskih tekstova saznajemo da ovo nije rijetkost na predstavama "Igralki". Nakon kraće pauze predstava se nastavlja i putujući kroz vrijeme dolazimo do 70-ih i 80-ih godina u kojima su majke naših glumica "curovale".
Do ovog vremena posljedice hipi pokreta su došle i do naših krajeva, pa je tako jedna od majki sa momkom putovala po Evropi i slušala rok muziku. Ovo je vrijeme kad se pravo na abortus uvodi u Ustav, a u Jugoslaviji se javlja "epidemija abortusa".
Kao pokušaj rješenja sistemski se uvodi seksualno obrazovanje u škole i promovišu se dostupne metode kontracepcije. Priče majki su ujedno i najveći poraz ove predstave, jer većina majki nije bila raspoložena da o svom iskustvu govori, neke nisu htjele ni da im se vidi lice u predstavi, a djevojke su u predstavi imale "minut ćutanja za sve razgovore koje nisu imale".
U narednom segmentu predstave uslijedile su lične priče svake glumice, smještene u period ranih 2000-ih godina. Sa velikom hrabrošću i bez trunke cenzure "Igralke" su nas provele kroz svoje odrastanje i kroz lični primjer osvijetlile neke od aspekata seksualnog odnosa.
Kao najveći izazov se nije izdvojio nedostatak informacija, kao što je to bio slučaj u prethodnim generacijama, već nemogućnost filtriranja mora informacija.
Jedna od glumica je na scenu iznijela detalje svog iskustva sa abortusom i rečenicu svoje majke: "Ako ne budeš mogla ovdje uraditi abortus, vozićemo te u Sloveniju."
Za razliku od 50-ih godina prošlog vijeka, abortus je u današnje vrijeme dostupan svima, ali se u Hrvatskoj javio novi fenomen u kojem ljekari ginekolozi odbijaju da rade ovaj zahvat "iz savjesti", a kako glumice navode, svega 30-40% ginekologa u Hrvatskoj pristaje da uradi pobačaj.
"Igralke" su podsjetile da je nakon raspada Jugoslavije pravo na abortus u Hrvatskoj izbačeno iz Ustava, te da je ostalo u zakonima, što ga čini podložnijim promjenama. Tokom čitave predstave djevojke nose narodne nošnje, koje simbolišu da, bez obzira na sve napretke, nismo daleko otišli od tradicionalnih vrijednosti.
Još jedno zanimljivo pitanje koje su djevojke izdvojile jeste poremećaj u ishrani i način na koji utiče na reproduktivno zdravlje. Nekadašnji očev kaiš djevojke su zamijenile metrom, a po čitavoj sceni ostala je razmrljana krv svake pomenute bake, majke i kćerke.
Djevojke su predstavu završile prikazavši fotografije tinejdžerki sa kojima su imale radionice na teme seksualnog obrazovanja, te su navele neke izazove sa kojima se današnje cure susreću.
Ova dokumentarna predstava je samo vrh ledenog brijega jedne ogromne teme, koja daje lice i ime primjerima o kojima čitamo u udžbenicima, koja se ne dešava "tamo nekom" nego živim ljudima od krvi i mesa koji su ispred nas, koji su oko nas, koji su mi. Na kraju publika iz sale izlazi iznenađena, rastužena, zabrinuta, sa pitanjem kakav svijet ostavljamo našim kćerkama? Hoće li i one odrasti u dobu u kojem se govori kako se razbijaju tabui, kako su žene slobodne kao nikad dosad i u kojem je normalno da se po 10 godina ne odlazi na ginekološki pregled? Hoće li i naše kćerke živjeti u vremenu u kojem će vijest biti da se operišu tumori veličine glave djeteta i u kojem je rak grlića materice ubjedljivo broj jedan maligno oboljenje koje odnosi ženske živote? Odgovore na ova pitanja predstava nije dala, ali nas je natjerala da razmislimo i to je njen najveći kvalitet.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
