Željko Galonja, kantautor i književnik iz Gradiške, skoro je objavio dugo očekivani album "Žalospjevi" u izdanju BHRT-a.
Kažemo dugo očekivani, jer je ovaj autor sa jednom zagrebačkom izdavačkom kućom imao potpisan ugovor o snimanju albuma još 1991. godine, ali dobro poznata situacija devedesetih godina prošlog vijeka, ispostaviće se, odgodila je sve za više od tri decenije.
Danas je album tu i od "Žalospjeva gradu", numere koja otvara isti, do "Vetarana", koja zatvara, nudi ukupno deset pjesama. Više o albumu Galonja, koji je autor svih tekstova i muzike, govorio je za "Nezavisne".
NN: "Žalospjevi" su konačno ugledali svjetlo dana. Koliko ste zadovoljni konačnim rezultatom?
GALONJA: Veoma sam zadovoljan i ne skrivam olakšanje jer sam tekstove i muziku za ove pjesme napisao još u prošlom vijeku (zato olakšanje), što je i sasvim logično kada autorska trudnoća dugo traje. Jednostavno sam se oslobodio deset pjesama koje su poodavno punoljetne. Vrijeme je za njihov samostalni život.
NN: Kako je došlo do saradnje sa BHRT-om, s obzirom na to da album nije snimljen u njihovom, nego u BiRK studiju u Beogradu?
GALONJA: Ta saradnja mi je vratila vjeru u zdravlje konačnih ishoda umjetničkog djela, odnosno u izdavaštvo. Nevjerovatno je da u ovo iskvareno vrijeme još postoji takav put (po meni, jedini ispravan) kojim sam pristigao do Muzičke produkcije BHRT-a. Kažem to jer sam snimljeni materijal, bez ikakve "sumnjive" preporuke (sada već uveliko drevna metoda), poslao na njihovu adresu. Kroz nekoliko dana je uslijedio odgovor, u kojem je pisalo da su se odlučili (već nakon prvoga slušanja, tako je stajalo, od strane njihovog kolegijuma), da objave moj kantautorski album "Žalospjevi". Bilo je to veliko priznanje od strane ozbiljnog izdavača; naravno kako za moj rad, tako i za kvalitetne uratke iz malog studija BiRK, ali i producentsko umijeće prvog mi saradnika, odnosno tonca i producenta, Bojana Krtinića iz Beograda. Stoga još jednom veliko hvala Muzičkoj produkciji BHRT-a!
NN: Album otvara pjesma "Žalospjev gradu", a naziv albuma je neka vrsta kontrasta sveprisutnim hvalospjevima. Kako smo došli do toga da živimo u vremenu hvalospjeva i koliko su isti pogubni za kreativni rad?
GALONJA: Sasvim je logično da "Žalospjeve" otvorim žalospjevom, koji je svojevremeno bio hvalospjev (mada i sada ima elemenata veličanja) gradu u kojem sam rođen. Mada, ne bih želio da analiziram bilo koju moju pjesmu, a posebno ne ovu, jer tako bi se otparalo kodirano tkanje, iliti šifra koja se nalazi ispod teksta, muzike i aranžmana. Uglavnom, presudan je sud onih čije uši će je privesti do moždanih vijuga da bi barem malo razmislili o njoj. A da se ne lažemo, može ovako i onako... Što se tiče drugog pitanja - kolektivni hvalospjevi su izrodili nešto najpogubnije za individuu, samohval. To je direktan udar na savjest i stalno propitivanje samoga sebe, što bi čovjek trebalo da čini cijeloga života, jer u protivnome je dobrano zakoračio u gordost. Zaključak se nameće sam, pretjerane pohvale i od zdravoga načine invalidno, a takav oblik metamorfoze je oduvijek bio okidač za kreativni rad, odnosno stvaralačko samoočišćenje.
NN: Kazali ste da u svojim pjesmama govorite o malom čovjeku, aktivnom posmatraču pasivnih događaja. Koliko toga "malog" čovjeka u našem vremenu oblikuju događaji, odnosno da li su ga događaji izobličili?
GALONJA: Čuvajte mi ove male, fraza je stara skoro koliko i naša civilizacija, a te male, koji su ubjedljivo i najbrojniji, niko ne uzima zaozbiljno. Osim (ha, ha, kakav apsurd) kada su potrebni da podbace svoja pleća za dobrobit velikih, a to je: kada ih šalju u rat, kada su im neophodni da preko izbornog procesa obezbijede svoje vlastodržačke pozicije, kada dobrovoljnim radom izgrađuju zemlju, uredno plaćaju poreze… Tiranski pristupi su vjekovima, kroz cijelu istoriju, upravo tome malom, u kompletnoj njegovoj neimaštini, nastojali oduzeti volju i svesti ga na razinu čovjeka od zemlje kojemu još nije udahnut duh. Masa je oduvijek bila nemisleće biće, a takvu je lako usmjeravati. Mnogi zli čarobnjaci su se koristili uslugama rulje, zašto ne bi i današnji "vladari" svijeta? Znači nije stvar u pokvarenoj individui, nego u nemislećoj masi. Zato kažem aktivni posmatrač pasivnih događaja, što bi bilo u apsolutnom kontrastu, ali i neskrivena želja za buđenjem uspavanih.
NN: Prije objavljivanja samog albuma, objavili ste četiri pjesme i video-spota. S obzirom na to da su današnji ljudi uglavnom vizuelni tipovi, planirate li snimanje spotova i za ostale pjesme?
GALONJA: Naredni mjesec je planiran za snimanje novog spota. Možda i dva, vidjećemo. Ja to zovem vizualizacija ljetnih iskijavki, jer ćemo raditi po vrućinama.
NN: Obradili ste teme iz pedagogije, pisanja, klimatskih promjena, razočaranja ratnih veterana, migracija, raznih oblika nezadovoljstva itd. Oni koji Vas poznaju već slute koliko su Vam te teme bliske. Koliko su, po Vašem mišljenju, autobiografski elementi u pisanju bitni za konačnicu umjetničkog djela?
GALONJA: Neproživljeno je kao kulinarski proizvod bez mirođija. Rane zarastu, ali ožiljci na koži ostaju. Iz tih figurica nastaju pjesme, priče, romani… Naravno, najbitnija je vizija o čemu se govori ili pjeva, ali maštovitost bez proživljenoga često pobjegne daleko od istine, ma kakva ona bila (a uglavnom malo kada je hvalospjevna). Za poetiku ponekad kažu da je iščlanjena stvarnost. Volim to obrnuti, reći da ona ide za životom i popravlja njegova uganuća, naštimava iskočene zglobove. Vraća nadu ubogim, uplakanim.
NN: Stvarate sa periferije ili margine. S obzirom na to da su zvijezde medija političari i starlete, mislite li da su svi umjetnici danas na nekoj vrsti margine i periferije?
GALONJA: O tome sam skoro odgovorio kroz prethodna pitanja, ali ponavljanje je majka znanja, pa ću ponovo reći da moje umjetničke uratke ne stvaram da bih se na njima dokazivao, dostigao visoku poziciju u nekakvoj ljestvičnosti… Ja jednostavno vrištim od ekspresije koja je u svim porama života, a ljudi na to gledaju isuviše indolentno; drže se one maksime, samo da nije u mome dvorištu, a cirkus je već tu, samo nisu svjesni toga. Starlete i političari su neodvojivi jedni od drugih i predstavljaju se kao divovi vremena u kojem jesmo. Lažni su to gorostasi, sve dok postoji jedan mali. Da se ne zaboravi, čarobni prsten je kod (pa koliko god u to vjerovao ili ne) hobita, a on rješava sudbinu ovoga svijeta. Nema potrebe ni navoditi koliko je navedeni brak pomenutih "zvijezda" medijskog prostora srozao vrijednosti i nametnuo sumnjivo i bezvrijedno kao osnovna načela života. Umjetnost je danas protjerana u katakombe i nedođije. Nije to ništa pogubno, pa i istina je tamo.
NN: Svojevremeno ste osnovali bend sa svojim učenicima. Ispunjava li Vas i danas pedagoški rad i da li druženje sa mladima utiče na svježinu vašeg muzičkog izraza?
GALONJA: Svojevremeno sam sa svojim učenicima, koji su tada bili djeca, osnovao "Skomrah Gal Orkestar". I to je bio žalospjev na tadašnju scenu koja je pucala od samopouzdanja izvodeći jeftine muzičke performanse u službi politike. Tako sam pokazao da i sa djecom ("malim" ljudima), kroz moje pjesme, iznoseći aktuelna pitanja mogu poprilično uspješno ukazati na određenu problematiku. Volim raditi sa mladima, ponajviše kod njih razvijati kritičko mišljenje, odnosno prkos. Ali, mada je mladost originalna i svaki put na svoj jedinstveni način, ponekad se uplašim kada vidim koliko su današnje generacije zavisne od vještačke inteligencije i (volio bih da nisam u pravu) kao da ne žele razmišljati svojom glavom. O svježini vlastitoga izraza ne mogu govoriti ja, ali to što se još osjećam kao dijete potvrđuje ovo neprestano čuđenje prema svemu što me okružuje.
NN: Prije dvije godine za "Nezavisne novine" otkrili ste da na svojim policama imate više neobjavljenih rukopisa nego objavljenih. S tim u vezi, kada možemo očekivati Vašu novu knjigu i kom književnom žanru će ista pripadati?
GALONJA: Kako sam zreliji, idejama doliveniji, konstantno se kroz pisanje pokušavam (da li je to književnost ili muzika) oslobađati mnogih problemskih naljevuša koje nanosi ovo turbulentno vrijeme. Logično je da posvećenost poslu koji voliš i svakodnevno radiš iznjedri određene učinke. Od napisanog se za ovaj povod nameće roman (istoimenog naslova kao i muzički album) "Žalospjevi"; to je ta vječita borba između muzičkog i književnog autora u meni. U rukopisu kroz deset povezanih priča otvaram sasvim drugačije pristupe ovim pjesama i preko određenih životnih sudbina likova progovaram o njihovom nastanku, kao i, u esejističkim promišljanjima, o ulozi i uticaju kantautorske i uopšteno muzike danas... Nadam se da ću u ovoj godini objaviti i roman "Žalospjevi", što bi zaokružilo skromni ciklus naricajućih vizija. Ostala je mala, skoro pa beznačajna sitnica, da me u mojoj nedođiji pronađe adekvatan izdavač. Tragove od slova sam ostavio.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
