Jedinstveni program pod nazivom "Melodije moje duše - koncert najljepših ruskih romansi" u izvođenju baritona Vase Stajkića i pijaniste Arsena Čarkića biće održan 15. oktobra u banjalučkom Banskom dvoru sa početkom u 20 časova.
Koncert se organizuje u okviru programa 7. Internacionalnog muzičkog festivala "Jesenja sonata" i donosi najljepše melodije Petra Iljiča Čajkovskog, Sergeja Rahmanjinova i Georgija Sviridova.
Vasa Stajkić je prvak Opere Narodnog pozorišta u Novom Sadu, koji je nastupao je u Norveškoj, Italiji, Njemačkoj, Austriji, Slovačkoj, Poljskoj, Francuskoj i brojnim drugim zemljama i osvojio mnoštvo nagrada i priznanja.
Više o koncertu koji sprema za Banjalučane, "Jesenjoj sonati" i operi u današnje vrijeme Vasa Stajkić je govorio u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Na koncertu "Melodije moje duše - koncert najljepših ruskih romansi" imaćemo priliku da čujemo pjesme Čajkovskog, Rahmanjinova i Sviridova. Kako je nastala ideja za ovakav koncert i šta želite da prenesete publici?
STAJKIĆ: Ideja za koncert se javila pre nekoliko godina, s obzirom na to da sam inspiraciju često nalazio baš u muzici ruskih autora. Još od ranijih faza karijere moj muzički uzor je bio ruski bariton Dmitri Hvorostovski, pa je bilo donekle i očekivano da se vremenom razviju afiniteti ka muzici Rahmanjinova i Čajkovskog. Ideja je strpljivo čekala vreme svoje realizacije jer je za pravu i sadržajno kvalitetnu interpretaciju ruskih romansi potrebna određena zrelost pevača - kako tehnička, tako i životna. Prethodne godine sam imao čast da se ostvarim u ulozi Evgenija Onjegina u istoimenoj operi Čajkovskog, te je to delom i bio manifest konačne spremnosti i apsolutnog doživljaja ruske duše koja u sebi nosi patnju, ljubav, ali često i tragediju, a sve to je teško preneti publici kada je izvođač u ranim, poletnim godinama mladosti. Jako se radujem koncertu i tome što će publika moći da čuje repertoar koji se ne izvodi često na našim prostorima.
NN: Uz Vas ćemo imati priliku da čujemo i Banjalučanina, pijanistu Arsena Čarkića. Kako teče Vaša saradnja, kakvim muzičkim jezikom rezultuje?
STAJKIĆ: Arsen je moj dugogodišnji prijatelj i imali smo priliku da sarađujemo u raznim projektima, a ovu ideju smo razvili zajedno, ujedinjeni upravo gore navedenim afinitetima ka ruskoj muzici. Naša umetnička mišljenja i rešenja se umnogome poklapaju, te je saradnja sa njim uvek predivno iskustvo.
NN: Vaš koncert se organizuje u sklopu festivala "Jesenja sonata". Kako gledate na ovakve festivale, u čemu se ogleda njihov značaj?
STAJKIĆ: Festival "Jesenja sonata" je sjajna prilika da se publika uvede u muzičku sezonu nizom koncerata raznovrsnih muzičkih izvođača. Svakako je autentičan festival samim tim što je repertoar na koncertima širokog dijapazona, te će publika biti u prilici da se upozna sa nečim što "odudara" od klasičnog i ustaljenog.
NN: Stalni ste član Opere Srpskog narodnog pozorišta (SNP) iz Novog Sada. Koji su najveći izazovi sa kojima se opera i uopšteno umjetnička muzika u današnje vrijeme suočava?
STAJKIĆ: Živimo u vremenu kada je sve nadohvat ruke - "na klik", i kada ljudima, upravo zbog brzine života, opada strpljenje i interesovanje ka nečemu što nije kratkog sadržaja. Opera svakako trpi, kao i drugi umetnički žanrovi, ali ipak optimistično kažem da će ono što je kvalitetno zapravo i trajati. Prolazili smo kroz razna vremena, manje i više teška, ali nekako je ljudska potreba za produhovljenjem istrajala kroz sve te periode. Naš narod je istrpeo dosta nedaća i nismo imali prilike da se u tom pogledu razvijamo barabar sa, recimo, nekim drugim evropskim zemljama, ali publika još uvek dolazi u pozorište i to je nešto čime argumentujem svoj većinom optimističan stav.
NN: Kakav je odnos savremenog čovjeka prema pozorištu, a i pozorišta prema savremenom čovjeku? Šta Vi vidite kao glavni zadatak savremenog teatra?
STAJKIĆ: Kao što sam gore i rekao, ljudi žive brzim životom, i čini se da se savremeni čovek sve više otuđuje i isplivava kao individua, bez preterane želje i za socijalizacijom, i za kolektivnim delovanjem. Opera jeste upravo to i jako je važno prilagoditi predstave savremenoj publici. Dosta u tome pomaže kvalitetna produkcija, režija, itd. Umetnost neće promeniti svet, pre će biti da je obratno, ali bitno je uvek negovati ukus za lepo i kvalitetno, i neće biti brige.
NN: Od 1999. do 2022. godine u SNP-u ste otpjevali 305 predstava, od čega je 59 od 2013. do 2022. godine. Zbog čega brojke ovako neproporcionalno stoje?
STAJKIĆ: Kao mlad pevač, na počeku svoje karijere, bile su mi poverene "male" uloge, za koje nije bila potrebna prevelika priprema i odmor između predstava. Vremenom, kako sam stasavao i sazrevao kao pevač, dobijao sam uloge prvog faha, koje su dosta kompleksnije i za koje je potrebna višemesečna priprema. Takođe, da bi predstava bila kvalitetna, kada su u pitanju zahtevne pevačke uloge, solisti ne smeju sebi dozvoliti preopterećenje bilo kakve vrste, jer su baš te uloge najčešće i nosioci predstava. Ovaj primer dokazuje onu čuvenu - bitan je kvalitet, a ne kvantitet.
NN: Tokom karijere ste osvojili brojne nagrade. Postoji li neka koja Vam je posebno draga?
STAJKIĆ: Najveća nagrada je aplauz. Možda zvuči poetično kada to kažem, ali je najbliže istini.
NN: Šta biste savjetovali mlađim kolegama, šta je potrebno da bi operski pjevač bio uspješan?
STAJKIĆ: Često savetujem mlade kolege da je najbitnije fanatički pristupiti. Važan je rad, razvoj talenta i kondicije, ali i strpljenje, jer se neki rezultati vide tek godinama kasnije, ali uvek dođu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.