Zdravko Miovčić, pjesnik, dobitnik je nagrade "Aleksa Šantić", koju dodjeljuju Srpsko prosvjetno i kulturno društvo "Prosvjeta", Gradski odbor Mostar i Srpsko pjevačko i kulturno-umjetničko društvo "Gusle", a koja mu je nedavno uručena u Mostaru u sklopu 105. "Šantićevih večeri poezije".
Nagradu sa imenom velikog Alekse Šantića, koja se dodjeljuje svake tri godine, Miovčić je dobio za "Knjigu lišća", a više o knjizi, nagradi i poeziji tim povodom govorio je za "Nezavisne".
NN: Šta nagrada znači za Vas i koliko Vam prijaju paralele između Vaše i Šantićeve poezije?
MIOVČIĆ: Kada prvu knjigu pjesama objavite tek u pedeset trećoj godini, onda ne očekujete da će vas pod starost neko nagraditi za ono što pišete i objavite. U tim godinama znate da nema veće nagrade od te mrvice dara koju vam je Tvorac dao da je ne iznevjerite, da je umnožavate i dijelite sa drugima. I u dnu duše se plašite da i vas ne povuče glad za nagradama, kakvu gledate oko sebe, i da vam Gospod zbog toga ne oduzme to malo dara što vam je dao. Zato je vrlo malo nagrada na koje sam se usuđivao pomišljati, nadajući da će mi biti oprošteni časovi ljudske slabosti i sujete. Šantićeva nagrada je jedna od njih. Nju sam krišom od sebe i od drugih priželjkivao, a sad kad sam je dobio, kao da sam je dobio od svojih samoukih predaka i kao da je dijelim sa najbližima. "Bližega od Alekse teško je i u kući naći!", reći će Šantićev nadostojniji nasljednik Đorđo Sladoje. I nakon sto godina od njegove smrti lirski pjesnici osjećaju da im je od svih velikih i otmjenih srpskih pjesnika, od tih vjesnika Svetog u svijetu, baš on najbliži i da njegova poezija i danas ima blagotvoran uticaj. Narodni pjesnik, voljen u svim naraštajima i svim vremenima, najbliži nam je i kad tek počinjemo da čitamo i volimo poeziju, i kad je pod stare dane pišemo i govorimo, kao što, evo, i ja činim.
NN: Postoje li danas pjesnički uzori u narodu kao što je to Šantić bio u svom vremenu?
MIOVČIĆ: Rado bih da odgovorim potvrdno, ali ne mogu. Drugačiji je duh vremena, Šantićevog i našeg. U njegovom vremenu, prožetom idealom slobode i tradicionalnim vrijednostima, bilo je moguće osnovati i "Prosvjetu" i "Gusle", formirati i širiti mostarski književni krug, to neponovljivo umjetničko bratstvo, kakvog više nema i neće nikad biti, ni u Mostaru, ni negdje drugdje. Takvom vremenu i ambijentu najbolji pečat dao je Aleksa Šantić, kao pjesnik ljepote, dobrote, topline i milošte, plemenitih vrlina kojih sve manje ima u današnjem svijetu i životu, a bogami i poeziji. Njegova toplina, dobrota, ljepota i milošta još uvijek obasjavaju i griju nas koji smo kroz slova i riječi zagledani u ono što je nepropadno i kad sve drugo padne na dno. Dominantni obrasci ljudskih želja i ponašanja u našem vremenu su bitno drugačiji: glad za profitom i prestižom, samoživost, licemjerstvo... da ne nabrajam dalje. Ljudi koji prednjače u takvim karakteristikama predstavljaju, nažalost, uzore. Ljudi koji posjeduju neke od Šantićevih vrlina i težnji (kažem neke, jer je on neponovljiv i po težnjama i po vrlinama) sve su rjeđi i nalaze se na marginama, gdje mogu da budu uzor samo sve manjem broju sebi sličnih.
NN: Šantićevom nagradom ste nagrađeni za "Knjigu lišća" u kojoj ste, kako je Ranko Popović zapisao, gonetali govor i romor te tajnovite tvari. Za Vaše stihove iz ove knjige takođe je rečeno da su nizani prirodno, kao što lišće s vjetrom i dobom usklađuje svoju sudbinu. Po čemu biste sami "Knjigu lišća" izdvojili iz Vašeg kompletnog opusa u poeziji?
MIOVČIĆ: U "Knjizi lišća" je zaokružena jedna velika tema moje poezije, miholjsko ljeto, i otvorena druga velika tema, o poeziji i pjesnicima. Često kažem da je miholjsko ljeto sadašnje doba mog života i, bar što se mene tiče, milosno doba poezije, da podsjetim na pomalo zaboravljenog, divnog i tihog lirika Svetu Mandića. U miholjskom se ljetu sažela sva esencija našeg i života prirode, zapisaće pjesnik Đorđe Nešić na poleđini "Knjige lišća". Tema miholjskog ljeta projavila se u mojoj drugoj knjizi ("Što zatreperi i nestane"), a već u trećoj ("Škrinja i šapat") i četvrtoj ("Što je duša skupila") dobila svoje cikluse. Sada je dobila i svoj sonetni vijenac i stopila se sa dubokim osjećanjem zrelosti i blagim prosjajima starosti. Zato je "Knjiga lišća" sva u znaku mudrosti, ali ne one glasne i kruto gordeljive, već lirski stišane i lomne u svojoj snazi i jednoj sasvim obrnutoj perspektivi koja malo čini velikim, neznanje najvećim znanjem, a prividno nevažno presudno važnim, kako je povodom nje napisao Ranko Popović, dodajući da je ona prevashodno štivo ljubavi. Druga velika tema, o poeziji i pjesnicima, otvorena je dirljivim prisjećanjem na moje prve objavljene pjesme, u "Malim novinama" i "Oslobođenju" i prve susrete zanesenog dječaka sa pravim pjesnicima. Tu su i pjesme posvećene nekim od mojih poetskih uzora, Dučiću, Danojliću, Nogu, Sladoju, Nešiću... Srećan sam što sam bio u prilici da provedem neke dane i sate sa Danojlićem i Nogom, i što se već godinama i decenijama toplo i bratski družim sa Sladojem i Nešićem. I ova tema je naknadno dobila svoj sonetni vijenac sa naslovom "Svi moji pesnici", tako da polako sazrijeva vrijeme da dobije i svoju knjigu, kao što su svoje knjige u mojoj poeziji već dobili vino, kafane, lišće i rakija.
NN: Iako ste studirali književnost i pisali poeziju od mladosti, tek u 53. godini objavljujete prvu zbirku poezije. Zašto?
MIOVČIĆ: Zato što sam u međuvremenu rijetko i malo pisao. Naprosto sam prestao u toku studija filozofije i komparativne književnosti, poprilično zbunjen dominantnim crtama i nedostatkom topline i jasnoće u poeziji koja je tada objavljivana u Sarajevu. Dodatno sam još od ranih gimnazijskih dana bio izložen teškom uticaju poezije Branka Miljkovića, koja nije samo mene koštala prelaska u ćutanje. Tom prelasku je doprinijela i pojava svježeg i autentičnog poetskog glasa Đorđa Sladoja, koji je tako ubjedljivo i nadmoćno pisao ono što sam i ja želio da pišem, a nisam imao tu snagu i nadahnuće. Poslovni život i dodatno obrazovanje okrenuli su me prema rješavanju razvojnih problema. Time se sa svojim timom bavim i danas. U početku pedesetih godina i doba pune zrelosti, kod mene se ponovo javila milosna nemoć poezije, ovaj put sa autentičnim nadahnućem, strasnom mjerom i izrazom koji pripada stražilovskom toku srpske poezije, a ja osjećam da je od mojih kapi stopljen.
NN: Od 2011. do tekuće godine objavili ste čak deset knjiga poezije i aktivno učestvovali u književnom životu. Da li je pjesniku bolje dok prima nagrade, posjećuje književne festivale, promoviše knjige ili kada je daleko od svega toga?
MIOVČIĆ: Za pjesnika je zdravije, da ne kažem bolje, da ne misli na književne nagrade i afirmisanje. Oni koji podlegnu takvoj orijentaciji nerijetko plate veliku cijenu gubljenja dara koji su, mimo ogromnog broja drugih ljudi, dobili. Dar ne trpi flertove sa sujetom i novcem. Takav luksuz sebi mogu da dozvole nedaroviti, oni to uglavnom i čine. Za darovite nema veće nagrade od te mrvice dara koju im je Tvorac dao - da je ne iznevjere, da je umnožavaju i dijele sa drugima, da ponovim ono što sam rekao na početku intervjua.
NN: Vaša najnovija knjiga "Metafizički podrum" objavljena je ovih dana u izdanju Centra za srpske studije. Koliko su stihovi iz ove knjige metafizički, a koliko doslovno doživljeni i da li je ta granica vidljiva golim okom?
MIOVČIĆ: "Metafizički podrum" sadrži četiri ciklusa (U muzeju rakije, U vinskom podrumu, Iz lirskog podruma i Manastirski podrumar) koji su uokvireni uvodnom pjesmom "O porocima" i završnom "O žeđi". Svi su stihovi u toj knjizi doživljeni i napisani iz vlastitog doživljaja i iskustva. Tamo gdje je vlastiti doživljaj bio nedovoljan, priteklo je u pomoć iskustvo prijatelja, ponajviše kod rakija, kao što je poslužilo i u slučaju kafana, u knjizi "Dnevna doza nostalgije - kafanske pjesme u doba karantina". Istovremeno, u svim uspjelim pjesmama projavila se i metafizička dimenzija, ona "lirika vječno žive vatre/ i u njoj distih, tercet, katren...", kao što piše na kraju soneta "O rakiji". Metafizička je i čovjekova žeđ, kako za rakijom i vinom, tako i za ljepotom i ljubavlju. Mislim da bez te metafizike nema poezije. Granica je, naravno, nevidljiva. U dobroj poeziji nje i nema. U tome je, bar za mene, tajna pisanja dobre poezije.
NN: Šta je najbliže poeziji - rakija, vino, društvo, samoizolacija?
MIOVČIĆ: Sve je podjednako blisko poeziji, ako se radi o autentičnom doživljaju i ako dođe pravo poetsko nadahnuće. Tada pjesniku priskaču u pomoć i jezik i ograničenja koja su poeziji svojstvena - ritam, metar i rima, a onda i sjećanje i priča, koji počinju da lebde u poetskom eteru, ispunjenom odsjajima nadahnuća i značenja koje su prethodnici već udahnuli. Tada prepuštate njima da navode riječi i stihove i stvaraju cjelinu pjesme. Pjesnik ne može sam, "iz svoje glave" i po svom nahođenju da piše poeziju. Treba mu pomoć jezika, ograničenja koja su poeziji svojstvena, tradicije... U sretnim trenucima on tu pomoć i dobija.
NN: Koja je moć poezije u našem vremenu, šta od nje imamo, šta bez nje gubimo u širem društvenom kontekstu?
MIOVČIĆ: Najradije bih odgovorio stihovima pjesme "Čemu život", objavljene u "Knjizi lišća": "Moje je da te gledam, svete,/ Sa oba oka, da se divim/ I da kao veliko dete/ Ovo što još mi osta živim.//Moje je da sa oba uva/ Slušam i čujem žubor pesme,/ A tvoje, svete, da sačuvaš/ Mrvicu Svetog - ona ne sme// U izobilju da iščezne/ U prolaznom da se izgubi-/ Jer čemu duša ako ne čezne/ I čemu srce ako ne ljubi.// Čemu pesnici ako ne slute/ Sveto u svetu, sve u ničem,/ Čemu sekunde i minute/ Ako na večni tren ne liče// I čemu život ako nije/ Više no život može dati:/Dašak vascele harmonije/ Koju tek dušom čovek shvati".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.