Ranko Preradović za "Nezavisne": Đuro Damjanović je veliki pisac, treći čovjek u Krajini

BANJALUKA - Ranko Preradović Deda u Vijećnici Kulturnog centra Banski dvor u srijedu uveče obilježio je šest decenija književnog rada, a u okviru iste večeri uručena mu je književna nagrada "Đuro Damjanović" koja je ovom autoru pripala za knjigu poezije "Mastiljara stara".

Knjiga je objavljena prošle godine u izdanju banjalučke "Besjede" i nagrađena je priznanjem koje dodjeljuje banjalučka podružnica Udruženja književnika Republike Srpske, u ovogodišnjoj konkurenciji 26 poetskih i proznih knjiga, žanrova u kojima se ogledao Đuro Damjanović. Ovim dvostrukim povodom Preradović je govorio za "Nezavisne", a razgovor je započeo sjećanjem na svoju prvu knjigu poezije "Svitanja", koja je objavljena daleke 1963. godine u Doboju.

"Mlad sam se u mnogo čemu ogledao. Prvo, mlad sam se oženio, imao sam 19 godina. Mlad sam objavio i prvu knjigu u biblioteci 'Paralele' u Doboju. To je bila izdavačka djelatnost koja je dosta ličila na današnju izdavačku djelatnost. Sam sebi obezbijediš pare i tim parama štampaš knjigu, ako ti recenzenti i ljudi iz te redakcije to dozvole. Mene je u te 'Paralele' preporučio kolega Ranko Pavlović. Iste godine, 1963, ja sam objavio svoju prvu knjigu 'Svitanja' i on svoju prvu knjigu 'Nemir sna'. To je bilo tada više nego da je neko za nas dvojicu same izgradio jedan veliki neboder", prisjetio se Preradović.

On je govorio i o svom djetinjstvu, te odrastanju po domovima koje ga je umnogome formiralo kao pjesnika. Naime, Ranko Preradović rođen je u jesen 1944. godine, a već u februaru 1945. ostao je bez oca.

"Vrlo teško bi današnja djeca mogla da me razumiju. Još kao osnovac živio sam po domovima za ratnu siročad. Moj je otac poginuo u februaru 1945. godine, neposredno pred maj i kraj Drugog svjetskog rata. Iza njega sam ostao sam. Majka i moj stric Dušan, o kojem imam takođe napisane pjesme, su brinuli o meni. To vrijeme domova mene je stvaralo u smislu kolektiviteta, a pored kolektiviteta svako od nas je nosio svoj žig, tako da je sve to nama određivalo način života i način ponašanja. Međutim, ja sam neke 1957. godine napisao svoje prve pjesme i jednu od tih pjesama koja se zove 'Oblačak' objavile su 'Male novine' i to je za mene koji sam živio u Prnjavoru bilo ogromno. I ne samo za mene, nego i za moje kolege, posebno kada sam dobio honorar za to, a honorar je bio set običnih grafitnih olovaka i jedna knjiga", otkriva Preradović.

Pjesnik je govorio i o svojoj nedavno preminuloj supruzi Stevki Kozić Preradović, koja je preminula u martu ove godine, a koja je ove godine takođe trebalo da obilježi pet decenija u književnosti, s obzirom na to da je i njena prva knjiga "Pramen strela" objavljena 1973. godine.

Nakon njene smrti Preradović joj je posthumno objavio dvije knjige, i to "Šta misli visibaba" u kojoj su sabrane priče i pjesme za djecu, te "Od smrti jača", zbirku poezije posvećenu Desanki Maksimović.

Obje knjige objavila je Književna zajednica "Vaso Pelagić" koju vodi Preradović.

"Mi smo se oko naših knjiga sve vrijeme dogovarali. Bili smo najbolji kritičari jedno drugom i uvijek smo slušali jedno drugo. Međutim, ona je otišla i takav je život, ali je ostavila dva pripremljena rukopisa. To je izbor njenih priča i pjesama za djecu, a druga knjiga je posveta Desanki Maksimović 'Od smrti jača', koja je ostala kao sirovina i oko koje se uopšte nismo dogovarali, nismo uspjeli. Dok je ona radila na toj knjizi, ja sam radio svoju 'Mastiljaru staru', a ona je paralelno s tom knjigom radila na knjizi putopisa 'Pokradeni putnik'. Tako se nismo oko te knjige naročito dogovorili i ono što je najteže i što me je mnogo koštalo je da sam sam morao tu knjigu dovršiti i ostao sam joj dužan jedno poglavlje, a to su epistole njenih prevedenih pjesama, 10 pjesama na 12 jezika. To nisam mogao tehnički i tehnološki izvesti", ispričao je Deda, koji vrijedno radi i na svojim rukopisima.

Nagrada sa imenom Đure Damjanovića, kako kaže, najdraža mu je u cijeloj književnoj karijeri jer su njih dvojica bili dobri prijatelji.

"Mnogo mi znači nagrada sa Đurinim imenom. Znači mi prije svega što sam i sam sa grupom od 35 banjalučkih pisaca učestvovao u osnivanju te nagrade. Dok je predsjednik Udruženja književnika bio Zoran Kostić, onda smo jednom na Đurinom grobu u Golešima potpisali jedan dokument o osnivanju njegove nagrade. Dakle, bio sam jedan od utemeljivača te nagrade, pa sam prisustvovao dodjeli te nagrade Predragu Gugu Lazareviću i Rajku Nogu. Sad zamisli kako smo mi neosjetljiv narod. Kada je Rajko Nogo dobio tu nagradu, u Goleše je došao Emir Kusturica sa svojom suprugom i sa Matijom Bećkovićem. On je u ruci gužvao nešto, htio je da nešto kaže o Đuri, međutim nije ga niko prozvao. Ko zna hoće li ikada više Emir Kusturica doći u Goleše", navodi Preradović.

Đurin prijatelj i ispisnik o njegovom književnom djelu ima samo riječi hvale.

"Đuro je zaista veliki pisac, treći čovjek u Krajini. To slobodno mogu da kažem da on zauzima mjesto odmah poslije Kočića i Ćopića, jer sam to ozbiljno učio i proučavao. Mada bi mnogi željeli da su oni treći, ali ne može. Postoje neka pravila. Ono što mi je takođe važno jeste da su mi ovu nagradu dodijelile moje kolege pisci. Više je razloga da budem zadovoljan, a glavni jeste jer je Đuro bio jedna gromada, jedno hodajuće čudo. Pisao je sjajne pjesme koje još nisu valorizovane jer ova država nema smisla za umjetnost, pogotovo za Đuru kojeg su smatrali, isto kao i mene, alkoholičarom", jasan je Ranko Preradović Deda.

U Preradovićevom opusu, ističe sam, posebno mjesto imaju dvije knjige "Dnevnik ništenja" iz 1970. i "Ludnica" iz 1974. godine, u kojima je, dodaće, predvidio događaje iz devedesetih godina 20. vijeka na prostoru bivše Jugoslavije.

"Nisam samo te događaje predvidio, predvidio sam i neke druge stvari. Ne mislim sada da kažem da sam ja neki vrač, pogađač ili šta ti ja znam. Nema to veze s tim. To je jednostavno neka intuitivna linija koja je iz mene izašla. 'Dnevnik ništenja' je u potpunosti pokazao i prokazao stanje koje i dan-danas traje, a to je da je sve poremećeno i da ne postoji sistem vrijednosti, dok je 'Ludnica' potvrdila da mi zapravo živimo u ludnici. Šta je drugo današnje društvo nego ludnica? To su dva simbola koja su vrlo značajna za moju poeziju, ništenje i ludilo. Treće što je najtragičnije u cijeloj mojoj pjesničkoj liniji jeste osama čovjeka", ističe Preradović.

On je ispričao i anegdotu da su ljudi iz Specijalne bolnice za psihijatriju Sokolac naručili pet stotina primjeraka njegove knjige "Ludnica", misleći da je to naučna knjiga. Kada su uvidjeli da je riječ o poeziji, uslijedilo je razočarenje.

"Iz Sokoca stigne narudžbina pet stotina primjeraka moje knjige, jer su mislili da je to naučna knjiga. Kada su stigle knjige onda je krenula hampa i bacanje, ali je sve to za mene ispalo odlično jer mi je izdavač platio dva honorara. Morao je ponoviti izdanje. To je bilo sjajno", prisjeća se Deda.

Književnik ipak kaže da je današnje vrijeme u odnosu na vrijeme njegove mladosti još manje naklonjeno umjetnosti.

"Današnje politiziranje i politizacija svega i svačega ne ide u prilog umjetnosti. Ovo je vrijeme antiumjetnosti", jasan je Preradović. Pored književnosti, Ranko Preradović Deda cijeli radni vijek proveo je u novinarstvu iz oblasti kulture.

"Što se novinarstva tiče, ono podosta smeta književniku. Međutim, s jedne strane šta bi književnik drugo radio nego bavio se novinarstvom. To mu je nekako najbliže. Ja sam sav život posvetio tome. S druge strane, izuzetak je novinarstvo u oblasti kulture. Mi koji se bavimo kulturom u novinarstvu, što je bio moj fah, imali smo dosta susreta sa umjetnicima, od izložbi, književnih, pozorišnih večeri itd. Ti i takvi događaji u nekim slučajevima bili su nam od pomoći i u književnosti", zaključio je Ranko Preradović Deda.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.