BANJALUKA - Posljednje djelo Mirka Ljubanića (1940-2024), pjesnika i doktora medicine, nedavno je objavljeno posthumno u izdanju Književne zajednice "Vaso Pelagić" iz Banjaluke, a riječ je o knjizi "Nebeska braća", koja nosi podnaslov "Bilješkarije o sabratu Ranku Preradoviću za 60 godina njegovog rada".
Ljubanić je na sedamdesetak stranica napisao biografiju svog prijatelja i pjesničkog sabrata Ranka Preradovića Dede, koja najmanje liči na klasične biografije, a koja na pjesnikova postavlja nova pitanja o tome "čemu pjesnici u oskudna vremena".
Ukratko, ovo je knjiga, napisana povodom velikog prošlogodišnjeg književnog jubileja Ranka Preradovića Dede (prvu knjigu 'Svitanja' objavio davne 1963. godine), koja se uz određene biografske podatke, divi ljepoti poezije i istrajnosti u poeziji.
"Raditi šezdeset godina bez ugovora o radu, plati, godišnjem odmoru, i - je li to normalno? Naravno, to nije normalno, a koja je sila natjerala pjesnika na tu dobrovoljnu robiju? Jesu li to nekakvi autoriteti, oni iz knjiga, ili živi, to nije lako znati, ali nekakvi autoriteti postoje", piše Ljubanić povodom Dedinog jubileja, sjećajući se kako je mlađanog Ranka Preradovića prvi put sreo u banjalučkom đačkom domu kako ispred toaleta čita knjige, mada će se zvanično upoznati dosta kasnije. Ljubanić pojašnjava da je u đačkom domu, a tamo su završili obojica kao ratna siročad, rano gašeno svjetlo po sobama. Jedino svjetlo koje je škiljilo cijelu noć, otkriće autor, bilo je ono ispred toaleta, mjesta gdje se Preradović u ranim danima "opijao literaturom". Preradović će se, svjedoči Ljubanić, kasnije opijati mnogo čim, ali jedno od onih metafizičkih pijanstava bilo je i rano pijanstvo ljubavi.
"Mlad se ženi i odmah dijeli", primjenjuje Ljubanić Njegoševu misao na domsku ljubav između Ranka Preradovića i Stevke Kozić, koja će potrajati sve do Stevkine smrti prošle godine.
"Ranko je poslušao Njegoša, mlad se oženio i sa cijelim svijetom podijelio. Nije on kriv. Naišao je na ljubav svog života, lijepu i inteligentnu Stevku Kozić, djevojku epske misaonosti, a Bog ima svoj plan", zapisao je Ljubanić, dodajući da su Ranko Preradović Deda i Stevka Kozić Preradović više od pola vijeka bivali čudo božije u našoj književnosti.
Ljubanić, između redova, ispisuje kako je Preradović napredovao kroz život, književnost i novinarsku karijeru, ali kako se i stalno u svojoj poeziji vraćao nazad, na ognjište, nadajući se, podsvjesno, da će tamo pronaći neke svitke u mraku.
Autor, između ostalog, piše i o jednoj vrlo zanimljivoj anegdoti, kako će tiraž jedne zbirke poezije završiti na psihijatrijskoj ustanovi.
"Ranko je u mladosti napisao knjigu 'Ludnica', pa je zbunio čitaoce, tako da je ta knjiga i sama izludjela i našla se na psihijatriji, gdje su neki doktori, cijeneći po nazivu knjige, mislili da je to udžbenik iz psihijatrije", ističe Ljubanić, tvrdeći da je ova zbirka i proročka, te da njen značaj posebno dolazi do izražaja u trećoj deceniji 21. vijeka, kada prosječan televizijski gledalac ima priliku da pogleda kakav se opšti haos u svijetu događa. Deda je, čvrsto tvrdi Ljubanić, sve to vidio pola vijeka ranije.
Ranka Preradovića Dedu, kako stoji u knjizi, najbolje opisuju riječi Vladimira Majakovskog koji na jednom mjestu kaže "za mene miran život nije dovoljan".
Ljubanić na stranicama svoje knjige citira mnoge poznate mislioce, da bi u jednom trenutku, ne sjećajući se kod koga je to pročitao, citirao nepoznatog autora da čovjek od pomisli na smrt bježi u nauku i umjetnost.
Rezime ovih redova jeste da je Ranko Preradović Deda cijeli život bježao u umjetnost, u maštu, te da je, na sreću svojih čitalaca, imao i ima jako kreativnu, sanjalačku maštu, čak i kada je pisao i kada piše o motivu smrti, a ovaj je motiv u stopu neminovno pratio kako Ranka Preradovića, tako i cijelu generaciju pjesnika stasalu nakon Drugog svjetskog rata.
Deda je, kako dalje implicira Ljubanić, bio jako istrajan na ovom putu, na kojem su ga slijedile i mlađe kolege. Stoga se autor "Nebeske braće" pita ko je Ranku Preradoviću, još u mlađem životnom dobu, dao nadimak Deda, jer taj čovjek, potvrđuje pisac, ne može ostariti.
"Mora da je Ranko išao ispred svoga vremena i svojih vršnjaka, pa je pomogao mlađim kolegama, što i danas čini, iako penzioner, pa ispade, sveznadar ili starmali. Međutim, što su više išli za Rankom iliti za Deda Rankom, to su se čak i oni mlađi umarali ili čak odustajali od tog puta", primjećuje Ljubanić.
On priznaje da je i sam pratio Dedu na njegovom kreativnom i životnom putu.
"Prateći junaka moje priče i njegovo 'putošestvije' sve više dobijam utisak, da sam bez razloga lomatao svoje noge, idući za ovim čudakom. Trebalo je da samo pažljivije čitam njegove pjesme, bez ikakvog rasporeda, jer im ni on ne zna raspored; niti se zna koje je pjesme pisao, kao mlađi pjesnik, niti, koje je pisao kao Deda Ranko", piše Ljubanić. Pored smrti, autor "Nebeske braće", navodi da je najčešći motiv u Dedinoj poeziji prolaznost, što se posebno vidi u njegovoj pjesmi "Nebo", objavljenoj u zbirci "Mastiljara stara".
"On je uhvatio sebe na nebu (i to se događa) jer, opet tvrdim, on je to nebo, taj tragač. Ja sam se nadao da će ovaj radnik sa šezdeset godina staža razumom doći do sreće, ali, nažalost, nigdje ne nađoh tvrdnju da je razum dovoljan za sreću. Tako ova njegova zrela poezija obiđe svih devet krugova pakla, a ne upade u pakao", zaključio je Mirko Ljubanić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.