Prostor BiH i bivše Jugoslavije je svojom istorijom i geografskim položajem uvijek privlačio strane režisere i pisce (od Džejmsa Bonda "Iz Rusije s ljubavlju", preko romana Agate Kristi do terorista u "Mirotvorcu"). Rat je još više povećao produkciju koja se bavila ovim prostorom, a jedan od najpoznatijih filmova je "Praznik u Sarajevu" Majkla Vinterbotoma, koji u centru priče ima novinare.
Novinarima se bavi i film "Lov u Bosni" Ričarda Šeparda, kojem je novinarski članak poslužio kao inspiracija za priču o lovu na Lisca, čitaj: Radovana Karadžića. Sama srž priče o mogućim silnim teorijama zavjere NATO, CIA i neuspjelom hvatanju ratnog zločinca mogla bi da pije vode, ali je totalno propala s režiserskim pokušajem pričanja akcione komedije da bi se zabavila publika. Prvobitna ideja glavnih aktera da se napravi intervju s Liscem prerasta u želju za njegovim hvatanjem, koja novinare pretvara u nove Bondove, a većina filma se dešava na putu iz Sarajeva do Čelebića i nazad s povremenim flešbekovima. Uz sve to, u film su uneseni ustaljeni zapadnjački stereotipi o ovom prostoru koji mogu samo da "preplaše" gledaoca.
Loše režiranom filmu s insinuacijama na dobre i loše momke i metaforama na neke strašne zločine koji su se desili ne može da pomogne ni mnoštvo fotografija Sarajeva s portretima "slučajnih prolaznika", kao ni gluma "ofucanog" Ričarda Gira, Terensa Hauarda i Džesija Ajsnberga. Osvježenje u glumu su unijeli oni od kojih se to nije očekivalo - Ljubomir Kerekeš kao Lisac i Goran Kostić kao Srđan.
"Lov u Bosni" je propali pokušaj prikazivanja jedne teme, koja je trebalo da bude ozbiljnije shvaćena i dramaturški obrađena, a ne urađena u stilu većine holivudskih akcionih filmova.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.