U posljednje vrijeme mnogo se govorilo o ideji zamora od filmova o superherojima. Previše CGI-ja, bez opasnosti, šaljivog humora itd. Pa nije to to. Ali to bi mogla biti jedna od rijetkih prednosti ovog apsolutnog smeća od filma. Oglašavan kao mjuzikl sa likovima u stilu Boni i Klajda, "Joker: Folie a Deux" nije ni jedno od toga, ovo je dva sata i 19 minuta izgubljenih u nepovrat.
U suštini je to sudska drama bez drame, prljavi zatvorski film bez smisla i romansa bez hemije, ulaganja ili karakterizacije. Što ne umanjuje nastupe Hoakina Finiksa i Lejdi Gage, koji su izvrsni i zaslužuju bolje.
Nakon nekog vremena nakon događaja u prvom dijelu, Artur Flek (Finiks) je zatvoren u Arkamu. Drogiran "do čepa", postao je uzoran zatvorenik, mijenjajući svoje šale za cigarete s prijateljski raspoloženim čuvarom. Ali nakon što je u eteru pogubio voditelja šou programa Marija Frenklina (Robert de Niro) i njegovih osvetničkih nestašluka u prethodnom filmu, postao je zaštitno lice razornog pokreta, s ljudima maskiranim u klovnove koji su protestovali oko Arkama dok su novinari čekali priče ili kratki pogledi na Artura dok čeka suđenje.
Arturov advokat Marijana Stjuart (Ketrin Kiner) želi utvrditi da je Artur doživio fragmentaciju svoje ličnosti izazvanu teškim zlostavljanjem koje je doživio u djetinjstvu. Napad u podzemnoj željeznici u prošlom filmu, tvrdi odbrana, podstakao je sve kasnije nasilje, a Arturu treba pokazati popustljivost zbog njegovog psihičkog stanja. To je pristojna odbrana, ali prokletstvo za njegove obožavatelje koji žele da Džoker bude divlja figura koja pokazuje srednji prst autoritetu.
Dok Stjuart priprema svoj slučaj i čeka suđenje, čuvar uvjerava šefove Arkama da dopuste Arturu da prisustvuje pjevačkoj grupi u krilu zatvora s minimalnim osiguranjem. Tamo upoznaje Harlin "Li" Kvinzel (Gaga). Uskoro njih dvoje zajedno padaju u svijet mašte, koji se ogleda u razrađenim pjesmama i plesnim rutinama koje bolje izgledaju nego što zvuče, a sve zajedno je teško ubijanje filma i radnje.
U smislu onoga što se zapravo događa, izvan tog svijeta mašte, istina je, ne puno. Zapravo, da nije bilo tih muzičkih sekvenci, ovo bi bio jedan od najpatetičnijih filmova koji se mogu zamisliti, gotovo u potpunosti smješten u mračnu, jadnu mentalnu instituciju i zagušljivu sudnicu. Dva sata i 20 minuta je puno za to.
Pjesme i plesni dijelovi dodaju eksplozije preko potrebne boje i promjenu tempa i pejzaža, ali nazvati ovaj film mjuziklom malo je pretjerano, jer je ovo samo promuklo rikanje dvoje psihopata koji se kaju za svoja djela. Finiks i Gaga prirodno su fizički izvođači i drže se za ekran, ali čak i ti muzički međuistupi postaju zamorni jer zapravo nisu tu da bi prikazali Lijev i Arturov unutrašnji život fantazije, ali toliko ih je da svaki dodatni broj ne dodaje ništa osim (valjda) odmora od turobne sudnice ili sumornog zatvora. A scena u trejleru i s postera dvoje kako plešu niz kultne stepenice iz prvog filma nije ni u filmu.
Dok je prvi "Joker" možda imao pomalo zbunjujuću poruku, barem je bio prožet atmosferom i napetošću, oslikavajući Gotam iz sedamdesetih na ivici pucanja. "Folie a Deux" čini suprotno, s pričom koja je beznačajna. Artur je ubio šest ljudi, jednog u eteru, u prošlom filmu. Suđenje teško da je grickanje noktiju i napetost do vrhunca, više je zijevanje i padanje u kljucanje/san. Oponašajući suđenje Teda Bandija, koje je, kao i Arturovo, takođe bilo televizijski medijski cirkus, Artur počinje tiho i mrzovoljno, kasnije se transformiše u Džokera i ponaša se kao vlastiti advokat (kao što je Bandi činio). Kad je Artur, jako je dosadan. Kad je Džoker, jako je dosadan. Nije Finiksova krivica, on daje sve od sebe kako bi prenio Arturov unutrašnji sukob i u konačnom iskupiteljskom govoru gotovo da podsjeća na starog Džokera, ali izvan tih scena on zapravo nema puno više šta za raditi osim petljanja po hodnicima izgledajući jadno i krajnje skrhano.
Miljama daleko od zlog šoumena Džeka Nikolsona, zastrašujućeg anarhiste Hita Ledžera, pa čak i nepodnošljivo jadnog gangstera Žareda Leta, Finiksov Džoker, kada se konačno pojavi, nije ništa više od psihijatrijske šifre koja popa tablete kao da su tiktak. To je bez sumnje poenta (valjda?!) - novine žele da on bude jedno, sljedbenici i njegovi zatvorenici drugo, a Kvinzel opet nešto treće.
Pomalo je deprimirajuće što je jedan od DC-jevih najboljih negativaca sveden na tužnu vreću kostiju s kompleksom žrtve.
A Harli se na kraju još osjeti i iznevjerenom. Uprkos Gaginim najvećim naporima, Li jedva da je lik s malo vremena na ekranu i bez vlastite ličnosti. O njoj ne znamo ništa osim da je lažov i da živi u fantazijama. Kao i kod Džokera, scenarista i reditelj Tod Filips teži realizmu, dobro se sklanjajući od uobičajnih bombastičnih scena u žanru, i dok je to uspjelo u njegovom opresivnom omažu Skorsezeu prije pet godina, ovaj sudski nastavak bez napetosti s muzičkim rezovima uopšte ne uzdiže djelo, uprkos talentu ispred kamere.
Proveo sam dva sata i 19 minuta u bioskopu, uprkos činjenici što se tako malo toga zapravo događa u filmu. Glupost posvuda.
Filips je poslije premijere filma izjavio da je gotov sa DC univerzumom. Na to mogu samo reći: "Lijte kiše radujte se 'ladne vode, Tod Filips ode."
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.