Sportska drama "Megdan: Između vode i vatre", nastala po scenariju Alekse Balaševića i u režiji Todora Čapkanova, aktuelna je u kinima širom zemlje i regiona, a prati nekadašnjeg vaterpolistu Petra (Viktor Savić) koji ulazi u svijet mješovitih borilačkih vještina, a u tom mu pomažu trener Basta (Vojin Ćetković) i menadžer Žeka, kojeg igra Enis Bešlagić.
Bešlagiću je ovo povratak na filmsko platno nakon duže pauze.
"Na filmu sam imao toliku pauzu da ne znaš da si ikad radio na filmu, ali se u film kao žanr vraćam sa zavidnim iskustvom igranja serija i predstava, sjela mi je ova uloga i mislim da sam sazrio i za ovaj film i za ulogu. U Srbiji kažu da je publika zasićena poznatim licima i dobrim glumcima, pa mislim da sam se vratio u pravo vrijeme", rekao je Bešlagić.
Više o novom filmu, te stanju u domaćoj kinematografiji Bešlagić je govorio u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Kakvo iskustvo nosite sa snimanja filma "Megdan: Između vode i vatre" i koliko ste uopšteno zadovoljni projektom u cijelosti?
BEŠLAGIĆ: Mislio sam da će ovo biti dosta manji, skromniji film i sumnjao sam kako će biti snimljene borbe, to me nekako najviše plašilo. Srećom, sve se to nekako ukomponovalo, tu je bio Aleksa, koji je nama dao slobodu u kreiranju scenarija, a režirao je Todor Čapkanov, koji ima iskustva u režiranju borilačkih sportova i kada sam vidio film, vidio sam da izgleda svjetski, da to nisu neke jeftine borbe, nego realne bitke, kako se to u ringovima dešava i kako to izgleda kada televizija prenosi. Jako sam zadovoljan zato što je ovaj film na kraju izgledao mnogo bolje od onog što sam ja očekivao.
NN: Vas smo gledali u ulozi menadžera glavnog lika Petra. Kako ste pristupili stvaranju ovog lika, da ne bude stereotipna uloga?
BEŠLAGIĆ: Želio sam da pokažem da on ima dušu, da on nije neki čovjek koji radi različite stvari, nego da ima određenu motivaciju zašto radi to što radi, zbog koga to radi. To jeste jedan od onih likova kod kojih na prvu pomisliš da ga staviš u stereotip, ali ga poslije zavoliš. To je onaj čovjek kojeg nisi upoznao, ali kad ga upoznaš, vidiš da on nije takav š*pak kao što ti misliš. Ovaj moj lik ima i tu repliku "kakvih š*paka ima, ja sam super". Svi misle za njega da je loš, ali on ima svoju dramu, on gura Petra i u njega više vjeruje nego ovaj sam u sebe. Scena sa ženom i djetetom, koja je vrlo kratka, može se različito protumačiti, dijete baš i ne liči kao da je njegovo dijete, možda je usvojeno, tako da bi se kroz tu jednu scenu mogao ispričati čitav film. On je želio da njegovo dijete svira violinu, a ne da se bavi ovim što je on već vidio, kakav fudbal, idi u umjetnost. On kad ide kod Džake, njemu u autu ne sviraju narodnjaci, njemu svira neka klasika. On je u taj svijet zaronio zato što je morao, ne zato što je to bio njegov izbor. To je danas jednostavno tako, on je primjer čovjeka koji se bori u ovim okolnostima iako im ne pripada.
NN: Mješovite borilačke vještine prate predrasude koje su većinom u negativnom kontekstu, hoće li ovaj film na neki način promijeniti to?
BEŠLAGIĆ: Naravno, ja mislim da će ovaj film doprinijeti da se taj sport manje stigmatizuje, da se više razumije. Meni je razbio neke predrasude o tom sportu i ljudima koji se time bave. Nisam znao da se oni ne smiju pobiti u kafani, oni ne izlaze uopšte, jer se njihov udarac smatra hladnim oružjem. Oni su privatno vrlo odgovorni, ne žele se dovoditi uopšte u takve situacije, oni u sebi nemaju agresivnosti, uđu u ring sa najboljim prijateljom i pobiju se, pa kasnije zajedno piju kafu. To nikako ne mogu da shvatim, kako ideš u ring da mu oko izvadiš, a poslije ga grliš, to još nisam dokučio, ali ovo ostalo sam razumio i shvatio da je zaista prelijepo kad to sve ostane u domenu sporta, kad se ne prenosi van ringa. U ringu je samo želja za pobjedom, kao kad ljudi igraju mali fudbal, šah, ko je strastven u tome, ne želi da izgubi, neće da pusti, tako je i u ovom sportu.
NN: Kroz film vidimo skoro sve narode i narodnosti bivše Jugoslavije, ali se ni u jednom trenutku ne otvara domen nacionalne netrpeljivosti. Koliko je značajno da film bude prostor za takvu vrstu poruka?
BEŠLAGIĆ: To je jedna ideja koju ja radim i sa svojom predstavom "Da sam ja neko". Baš kao i ta predstava, i ovaj film donosi nešto drugačije. Ja mislim da je val ljudi koji su se ohrabrili da pokazuju da se na ovim prostorima živi i ovako. Nije stalno netrpeljivost prisutna, ona postoji, ali ona nije dominantna. Ona je u ekstremnim slučajevima, ne možeš je zanemariti, ali nje ima svugdje od Brazila, Meksika, Njemačke, gdje god, ali nije dominantna. Kod nas se to uvijek stavlja u prvi plan, da ti se ogadi život na ovim prostorima, a zaista ljudi bolje žive nego što se to prikazuje na televiziji. Ovaj film je realna slika po tom pitanju. Ja ne znam nijednog sportistu, fudbalera, tenisera, košarkaša koji ne priča sa drugim nacionalnostima i da se ne druže privatno. Oni su prekucali ovu našu primitivnu igricu na koju se ljudi kače. U ovom filmu imate borbu Albanca i Srbina i svi očekuju da će izaći neka frka, ali se ljudskost i tu prikazuje i ja mislim da je to super. Moglo je to sve otići u drugom smjeru, da te ponese, ali nije ih ponijelo, a i ja sam tu bio da se malo ručna stavi, jer sam ih pitao da li žele da naprave srpski film ili neki regionalni i svjetski film, a na detaljima se pravi razlika.
NN: Jedna od ideja koja se proteže kroz čitav film jeste da je tanka linija između pobjede i poraza, šta biste Vi izdvojili kao krajnju poruku filma? Da li je Petrova pobjeda na kraju najbitnija ili je put da bi došao do nje ipak bitniji?
BEŠLAGIĆ: Ja sumnjam u motivaciju ovog glavnog lika, ne idealiziram to i ne vidim neku njegovu veliku želju, koliko imam osjećaj da je više stalo i menadžeru i svima drugima nego njemu. Oko nas ima dosta ljudi koji su indolentni, koji su apatični, nešto bi mijenjali, ali ne bi se pokrenuli. Ovaj film je baš za tu "anemičnu generaciju", kojoj kao i glavnom liku fali strasti. On je radio i tukao se mehanički, ali je tek kasnije osjetio tu slast pobjeđivanja. Meni je to dalo prostora da igram dosta strastvenije, da moj lik bude življi, da ga u ringu motiviram, to nekad čak prelazi granice pa bude i smiješno.
NN: Ko je onda glavni lik ovog filma, Petar, menadžer ili možda Basta, kojeg igra Vojin Ćetković?
BEŠLAGIĆ: Vojin je dao svoj pečat kao trener koji ga je podučio toj vještini, možemo reći da je Viktor Savić vozač, ja sam mu kupio auto, a Vojin Ćetković ga naučio da dobro vozi, da ne pogine. Zapravo sve to moraš imati, čovjeka koji će ti kupiti auto, vozača i nekog ko će te obučiti. Vojin je sa svojih malo scena koje ima dao pečat ovom filmu. Ja njega znam još od "Ivkove slave" koju smo snimali prije 20 godina, odatle ide naša ljubav i povezanost, sve ih kao kolege volim, cijenim i poštujem. Stvarno si počašćen da s njima igraš u filmu, stvarno smo prijatelji i predivno mi je bilo raditi s njim. Viktor se stvarno trudio i valja sve te borbe iznijeti za glumca koji stvarno nije od toga, ali je dosta fizički bio spreman, što ja nikad ne bih mogao. Meni je ova uloga menadžera taman legla, rekao sam: Vi se smjenjujte kao borci, a ja ću samo menadžerisati, sljedeće može biti i korida.
NN: Gledali smo Vas i u ulozi krojača Mane u "Montevideu", koji je možda i najpopularniji domaći sportski film. Hoće li, po Vašem mišljenju, "Megdan" moći da dostigne takav uspjeh?
BEŠLAGIĆ: Mogao bi parirati u ideji, ali je "Montevideo" izašao u vrijeme kada je taj sport rastao i to je Bjelogrlić pametno odigrao, on je napravio jedan srpski film koji je prihvaćen svuda. Tu uvijek postoji granica da malo ne pretjeraš, da ovi drugi ne kažu "ma jašta ću ih sad gledati", ali Bijela je to mudro radio. Meni je "Megdan" više kao neki naš "Roki" nego "Montevideo". Mislim da je današnjoj djeci ovaj film malo realističniji nego "Roki" i ta manja djeca jako vole film. Nije svaki film pravljen za nas starije, omladina, ako se zakači, to je uspjeh.
NN: Šta Vi vidite kao budućnost domaćeg filma, na koje žanrove treba obratiti pažnju, u kojim poljima možemo biti konkurentni na svjetskoj sceni?
BEŠLAGIĆ: Komedija, to mora biti komedija. Mi se gubimo u ovim nekim filmovima gdje kopiramo švedske, danske, engleske, američke… Treba da se, kao što to Francuzi rade, posvetimo našoj, balkanskoj priči. Ja kad gledam film sa stranih prostora, očekujem od Danaca da mi daju danski film. Nema mi ništa gluplje nego kad gledam italijansku seriju koja je vezana za Norvežane. Tako da mislim da mi imamo dovoljno svoje dijaspore i ljudi koji to gledaju, ima 30 miliona ljudi sigurno, pa ako neko dobaci do "Netflixa" super, ali da nam prioritet bude da zadivimo nekog vani. Mislim da je to pogrešno, u svemu tome smo se izgubili, zato mi više nemamo dobar domaći film, mi nemamo dobru komediju, ja ne znam kad je neko posljednji put snimio neku dobru komediju. Ja imam 50 godina i nikad nisam igrao u filmu koji je komedija, to je apsurd. Taj žanr je težak, boje ga se, lako je ovo ljut, ubij, pobij, smrknut, to je najlakše. Nasmijati čovjeka, reći foru koja još nije ispričana, nešto duhovito napraviti, u taj dio ne ulaze baš često.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
