Od velikih ratova i nesreća koje su zadesile ljudski rod uglavnom pamtimo samo razaranja, žrtve i zločine. Ipak, svako zlo ima svoje heroje, ljude koji najčešće ostanu prepušteni zaboravu ili daleko od granica svakodnevih događanja.
Jedna od takvih je Dajana Budisavljević, heroina koja je tokom Drugog svjetskog rata spasila više od 12.000 srpske djece.
"10. jul 1942, Stara Gradiška: Neka djeca već prije su bila predviđena za transport u Gornju Rijeku, a onda su zbog bolesti morala ostati. Umrla su djelimično tamo, a djelimično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odjeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet mjeseci, u bolu rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju njegovano i odgajano, a onda - Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im djecu, pustite ih da propadnu; kakva neizmjerna tuga, kakva bol", piše u dnevniku Dajane Budisavljević, prevedenom sa njemačkog jezika 2003. godine u Zagrebu.
"Prije podne je došao i Luburić. Bio je bijesan što mora da preda djecu. Kazao je da ima dovoljno katoličke djece koja u Zagrebu rastu u bijedi. Neka se za njih brinemo. Onda nam je opet prijetio, da samo o njegovoj dobroj volji zavisi hoće li nas pustiti iz logora", stoji dalje u dnevniku.
Dajana Obekser rođena je u Insbruku 15. januara 1891. godine. Nakon završene srednje škole udala se za doktora Julija Budisavljevića i sa njim 1919. godine preselila u Zagreb.
Po osnivanju Medicinskog fakulteta dr. Budisavljević je osnovao Zavod za hirurgiju i imenovan profesorom hirurgije.
Saznavši za stradanje srpskih žena i djece u ustaškom logoru Loborgrad, u jesen 1941, Dajana Budisavljević, sa nekoliko saradnika organizuje "Akciju Dajane Budisavljević". Tokom Drugog svjetskog rata ona spašava iz ustaških koncentracionih logora, zbrinjava i prikuplja podatke o skoro 12.000, uglavnom srpske, djece i njihovih majki sa područja Korduna i Kozare.
"Od početka sam sama bila odgovorna za akciju, sve se radilo pod mojim imenom i rizikom. Nije mi preostalo ništa drugo nego da sama za sve preuzmem odgovornost. Polazila sam od stanovišta da moj život nije vredniji od života nedužno proganjanih", piše Dajana u svom dnevniku.
Akcija se sastojala od skupljanja i slanja pomoći u novcu, hrani, odjeći i lijekovima zatočenim ženama i djeci u logorima Loborgrad, Gornja Rijeka, Stara Gradiška, Jasenovac, Mlaka i Jablanac; zatim od izvlačenja i prevoza majki i djece iz logora; dalje, od udomljavanja nezbrinute logoraške djece u zagrebačke, jastrebarske i sisačke porodice, kao i u dječije domove i bolnice, kao i u prikupljanju pomoći za njihovo izdržavanje.
Osim toga, Dajana je vodila složenu kartoteku evidencije djece, što je omogućilo njihovo ponovno spajanje sa majkama i očevima koji su bili poslati na prinudni rad u Njemačku. Osim brige za goli život i preživljavanje, Dajana Budisavljević je nastojala da sačuva identitet djece i tako omogući njihov povratak porodicama.
Odmah po oslobođenju, maja 1945. godine, a na zahtjev Ministarstva socijalne politike, odnosno Odjeljenja zaštite naroda (OZNA), Dajana je kartoteke sa podacima o logoraškoj djeci i roditeljima morala predati vlastima.
Svjedočanstvo o svom djelovanju, kao i o stravičnom ustaškom teroru nad srpskim ženama i djecom, Dajana je pretočila u dnevnik koji započinje 23. oktobra 1941, a završava 7. februara 1947. Dnevnik svjedoči o njenoj izuzetnoj hrabrosti, upornosti, humanosti i nesebičnosti.
Brigom Dajanine unuke, psihološkinje dr Silvije Sabo, sačuvana je dokumentacija i dnevnik na osnovu kojih je Hrvatski državni arhiv izdao knjigu "Dnevnik Dajane Budisavljević" 2003. godine.
Baš u uvodu "Dnevnika", u prvom od 388 zapisa, ona objašnjava šta ju je navelo da pomaže Srbima. Slučajno je od rođake saznala da postoje koncentracioni logori u kojima su pravoslavne žene s djecom.
"Jevrejska opština pomaže svojim članovima u koncentracionim logorima. Za progonjene pripadnike pravoslavne vjere ne postoji nikakva akcija pomoći", piše Dajana.
Njeni saradnici bili su: Marko Vidaković, Đuro Vukosavljević, Kamilo Bresler, Ivanka Džakula, Dragica Habazin, Jana Koh, Tatjana Marinić, Vjera Černe, Branko Dragišić, Ljubica Becić...
Njena akcija zbrinjavanja djece, čiji su roditelji stradali u Drugom svjetskom ratu, doprinijela je uspostavljanju socijalnog rada kao profesije u Hrvatskoj 1952, osnivanjem Više škole za socijalne radnike u Zagrebu. Njen rad se smatra pretečom svih značajnih aspekata Konvencije o pravima djeteta kad se radi o djeci u ratu.
Od 1972. pa do kraja života ponovno živi u rodnom Insbruku.
Kako je prije nekoliko godina ispričao za "Večernje novosti", Ostoja Guskić je imao pet godina kada je sa roditeljima, braćom i sestrom Stajkom dospio u Jasenovac.
"Svud oko nas samo smrt. Majka Dušanka pala na pod od iscrpljenosti. Oko nje mi, djeca. Bora je tog ljeta završio prvi razred, Stajka od mene mnogo starija. A Pavle, na maminim grudima. Okolo šapuću žene: 'Ko će preživjeti'", sjeća se Ostoja.
On dodaje da je, u šapatu koji se prenosio, čuo i da jedna žena kupi djecu po logoru i tako ih spasava.
"Kad, stvarno, visoka, vitka, mlada žena razgovara i sa mojom Dušankom, i drugim majkama. Da joj predaju i povjere djecu, da ih otrgne od smrti koja je dolazila odasvud... Od gladi, bolesti, noža. Majka nas ne da. Ne može da se odvoji. Ta žena dolazi ponovo. I, kao da je sad vidim, pruža Bori jabuku. A Pavla podiže. Kaže mu: 'Baš si lijep, baš si lijep momčić'. Moja Dušanka gleda, mnoga djeca odlaze, majke ih ispraćaju. Tako je i ona prelomila. Kaže Dajani: 'Dajem ti ovo troje muških, da ih sačuvaš, ako možeš. A Stajka nek ostane'", nastavlja Ostoja svoju tužnu priču.
On misli da je majka vjerovala da će Dajana sačuvati njega i njegovu braću, ali da nije vjerovala da će ih više ikada vidjeti. Zaprežna kola već su čekala na ledini, ispred. Načičkana i zdravom i bolesnom djecom. Poslije su vagonima, na slami, putovali do dječjeg logora u Sisku. Svima, koji su preživjeli put, pružena je prva njega. A hljeba opet malo.
"Ubrzo poslije, mene su poslali u hraniteljske porodice, jer, kako su mi poslije pričali, za zdravu djecu to je bio jedini spas", kaže Ostoja.
Poslije rata vratio se kući. U Trebovljanima čekao ga je samo stric Spasoje, koji se vratio iz zarobljeništva. Brata Boru sreo je tek poslije dužeg vremena. A Pavla, Stajku i roditelje - nikad.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
