Nekada smo za 1. maj okretali jagnjad i krmad, a sada ni narezak ne možemo i nemamo otvoriti, kažu neki od radnika sarajevske "Hidrogradnje", nekadašnjeg giganta sa 6.500 uposlenih, dok ih je danas oko 500 na čekanju posla, a stotinak tek radi.
"Zadnju platu smo dobili u novembru 2013. godine. Sve poslove smo izgubili", naglašavaju radnici.
Redžep Tufekčić, predsjednik Sindikata ove građevinske firme, u "Hidrogradnji" radi 36 godina i sa sjetom se sjeća nekadašnjih prvomajskih praznika.
"A kako je nekad bilo za 1. maj. To je za ustati pa pomenuti. Dočekivali smo ga s pjesmom, pićem, hranom, to je bila radost, bilo da si u inostranstvu na radu ili ovdje. To su bili uranci, izleti, okretali se janjci. Firma je organizovala proslavu. Radnici koji su ostajali na dežuri na poslu dobijali su nešto. Bila je atmosfera. Bila ga je čast slaviti onda", sjeća se Tufekčić.
Dodaje da Praznik rada danas radnici dočekuju roveći po kontejnerima.
"Evo, za maj su tri-četiri radnika dobila otkaz. Dobijamo od Vlade FBiH da će firma ići u stečaj. Danas doći za 1. maj je apsurd, bez dinara, zdravstvenog osiguranja, nemogućnosti da se poslije 40 godina staža ode u penziju. Nema osnovnih radničkih prava i nijednom radniku u ovakvim kompanijama ne mogu čestitati 1. maj", ističe Tufekčić.
Kaže da mu je došlo da i on na prsa stavi tablu s natpisom "štrajk glađu" u znak podrške radnicima "Tuzla kvarca", koji su sebi iskopali grobne jame i zaključali se u jednu prostoriju tražeći samo posao.
Za "Hidrogradnjinog" radnika Husu Ramića nijedan 1. maj, kaže, nije bio dobar i dodaje da su ga slavila gospoda. On je 33 godine proveo u ovoj firmi, a ima ukupno 44 godine staža s vojskom, duguje mu se 26 plata, 14 godina staža i sa 61 godinom starosti ne može u penziju. Kaže i da ga samo tuga uhvati za 1. maj.
"Dezerteri i neborci su dobro prošli. Ovo je država za lopove i neradnike. Ja sam posadio krompir i ostalo i to mi je kalendar po kojem brojim dane. Koju travku uberem da bih zaradio dinar", ogorčen je Ramić.
Kaže da je jedino zadovoljan što je sa svojih deset prstiju iškolovao dva intelektualca, sina i kćerku.
STRADANJA RUDARA:
Mehmed Durmiš, smjenski nadzornik proizvodnje u pogonu Haljinići RMU Kakanj, podsjeća da je prošlo tek nešto više od pola godine od nesreće u preduzeću i tragičnog stradanja pet kolega i prijatelja. "Sigurno je da će ovaj 1. maj obilježiti sjećenje na taj tragični događaj. U takvoj i atmosferi loše socijalne slike u društvu dočekujemo Međunarodni praznik rada i sigurno da nećemo biti srećni i opušteni kako je to nekada bilo i kako smo zaslužili, ali 1. maj rudari imaju pravo da proslave i ja ću ga obilježiti u društvu porodice i prijatelja. Naravno, nadamo se da će nam svima biti bolje i da ćemo imati i još bolje uslove za rad", istakao je Durmiš.
Besim Sarhatlić punih 35 godina zaposlen je u Javnom komunalnom preduzeću "Sana" iz Sanskog Mosta i najčešće se može zateći u svakodnevnom poslu - uklanjanju smeća i čišćenju ulica.
Kaže kako prvomajski praznici nisu ono što su nekad bili.
"Sjećam se, u Titovoj Jugoslaviji to je bio najznačajniji praznik. Dočekivali smo ga s nestrpljenjem i danima maštali o tome kako ćemo ga i gdje provesti. Bilo je to drugačije vrijeme, ljudi su bili neopterećeni svakodnevnim životnim nedaćama", prisjeća se ovaj sanski komunalac.
Kaže kako je danas sve bitno drugačije, kod radnih ljudi nedostaju nekadašnji entuzijazam i radost.
"Možda je razlog tome što nam je svakodnevica neizvjesna. Nekada nisi morao razmišljati o tome hoćeš li i kada dobiti platu, to se podrazumijevalo. Također, ljudi nisu strahovali za posao, a danas je bitno drugačije. Svi žive u nekoj neizvjesnosti, ljudi su opterećeni brigama za sopstvenu i budućnost svoje djece", smatra Sarhatlić.
Ipak, kaže kako će ovogodišnji 1. maj proslaviti negdje u prirodi, u društvu porodice i njemu dragih ljudi.
"Više zbog toga što je to postala neka vrsta običaja i prilika da se čovjek malo opusti. Razloga za slavlje baš i nema", kaže Sarhatlić.
MNOGE GAZDE NE MARE ZA PRAVA: Aljoša Tekač, konobar iz Banjaluke, govori da je stanje radnika, pogotovo u uslužnim djelatnostima, u današnje vrijeme daleko od dobrog.
"Konobar sam skoro 15 godina, za to vrijeme sam radio u više lokala i malo koji gazda je poštovao baš sva prava radnika. Pod tim mislim na prijavu o zasnivanju radnog odnosa, platu, a ponajviše na radno vreme. Vjerujte mi da konobar danas radi prosječno od 220 do 240 sati mjesečno. Takođe stvarno ne znam da li ima gazda u gradu koji poštuje praznike, kako državne, tako i vjerske. Kafana radi i za slavu i za republički praznik, potpuno je svejedno", kaže Tekač.
Slobodan Ratkovica, vatrogasac iz Banjaluke, kaže da su, uprkos svakodnevnom riziku kojem su izloženi vatrogasci, i više nego zadovoljni poslom koji obavljaju i načinom na koji se prema njima odnose.
"Za razliku od većine ostalih zaposlenih, kod nas situacija nije loša, plata je redovna i dobra, niko od nadležnih ni na koji način ne vrši pritisak na nas. Tačno je da zbog prirode posla znamo raditi za Novu godinu, Božić pa i Praznik rada, ali to je nešto čega smo bili svjesni. Sviđa mi se što su naši dani uređeni na neki način veoma slično kao u vojsci, svi zajedno jedemo, spavamo, idemo na intervencije, živimo. Za sve to vrijeme koje smo proveli jedni sa drugima mogu reći da smo postali prava porodica. Ali uprkos tome hijerarhija se uvijek zna. Ono što me posebno privlači ovom pozivu je to što se radi o vrlo humanom zanimanju", rekao je Ratkovica.
PODIZANJE IZ PEPELA:
A radnici tuzlanske Industrije deterdženata "Dita" prvi put nakon niza godina proslaviće u krugu firme 1. maj. Godine borbe za opstanak su iza 70 radnika, koji sada žive od plate, a ne od milostinje.
Ostvaren je promet od gotovo 1,4 miliona KM. Fabrika se prošle godine digla iz pepela, a sve zahvaljujući radnicima koji nikada nisu odustajali. Ova fabrika 16. maja obilježava godinu od ponovnog pokretanja proizvodnje. Za radnike, to je veliki uspjeh.
Jedna od najžustrijih u toj borbi bila je i ostala radnica Emina Busuladžić.
"Naša 'Dita' radi. Samoodrživi smo. Imamo proizvodnju i plate. Prvi put ćemo imati i zakusku u firmi povodom Međunarodnog dana rada", priča ona i dodaje da nije zadovoljna opštom situacijom jer mnogi ne rade.
Kaže da je tužna slika radnika koji svakodnevno štrajkuju glađu.
"To što su naši preci izborili prije 130 godina, pravo za rad, mnogi sada nemaju. Mi, eto, radimo, ali mnogi ne rade. Nije to u redu. Nema humanosti i solidarnosti među građanima i radnicima. Ne treba biti sebičan. Meni je dobro i to je to. A šta je sa drugim", pita se Emina i naglašava da se u TK slavi Praznik rada, a sve se manje radi jer su firme uništene.
Poručuje da dok svi ne budu radili, ne može se reći da je dobro.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.