Duševni bolesnik Biser Čekić (26) prije sedam dana je ubio svoju suprugu Samiru (29) u svom stanu, tako što ju je izbo nožem, a tri dana ranije Fakiza Hodžić (29) iz sela Džakule, kod Gračanice, u psihičkom rastrojstvu je pokušala ubiti svoje dvoje maloljetne djece, koje je izbola na spavanju, a potom se pokušala otrovati.
Djeca, koja su odmah smještena na Dječju kliniku, van su životne opasnosti, a Hodžićeva je, nakon što je bila smještena na Klinici za uho, grlo, nos, premještena na Kliniku za psihijatriju UKC Tuzla. Njeni susjedi kažu da je periodično imala psihičke smetnje, ali da je odbijala piti lijekove.
Javnost u posljednje vrijeme sve više užasavaju ubistva čiji su počinioci psihički ili duševni bolesnici.
Jedan od najstrašnijih događaja posljednjih godina u BiH, koji je šokirao bh. javnost, bio je masakr u selu Lipnica, kod Tuzle, kada je psihopata Tomislav Petrović (45), mještanin zaseoka Trstje, u Gornjoj Lipnici u gradskom autobusu i u dvije kuće hladnokrvno ubio šestero komšija.
Iako susjedi kažu da su Tomislav i njegov brat Ivica često usred dana pucali po selu bez ikakvog povoda, te da se znalo da je Tomislav psihički bolesnik, on ipak nije liječen na klinici, nego je živio sa porodicom.
Izbjegavanje liječenja: Ovakvi primjeri pokazuju koliko opasno može da bude izbjegavanje liječenja psihijatrijskih bolesti, usljed čega, kako građani ističu, prijeti opasnost da psihički bolesnici vremenom postanu hodajuće bombe.
"Mnoge osobe koje pate od psihičkih ili duševnih poremećaja izbjegavaju da se obrate za pomoć, iako je ignorisanje psihičkih smetnji jednako opasno kao i ignorisanje tjelesnih smetnji", kaže Ranka Kalinić, načelnik Centra za mentalno zdravlje Banjaluka.
Ona ističe da se naše društvo bitno razlikuje od razvijenih društava po većem stepenu diskriminacije osoba sa problemima u mentalnom zdravlju, te to i uzrokuje neprihvatanje vlastitog poremećaja, što, kako pokazuju mnogi primjeri, može da dovede do opasnih posljedica.
Iako je i u klinikama za psihijatriju sve više pacijenata, veliki broj psihičkih ili duševnih bolesnika ipak izbjegava liječenje.
Na Klinici za psihijatriju u Sarajevu, koja pokriva područje FBiH, trenutno se liječi 112 pacijenata, od čega su 94 pacijenta iz Kantona Sarajevo, a 18 pacijenata iz drugih kantona.
"Kapaciteti za liječenje pacijenata su uvijek popunjeni, jer je pacijenata sve više, a dolaze čak i pacijenti van FBiH", navode u Klinici za psihijatriju u Sarajevu, dodajući da su psihoza i depresija najčešći poremećaji koji se liječe u toj klinici.
U Centru za mentalno zdravlje Banjaluka ističu da im se javljaju pacijenti svih dobnih skupina sa različitim akutnim ili hroničnim psihičkim problemima i da su najučestaliji različiti poremećaji depresivnog aspekta.
Kalinićeva kaže da pacijenti u Centru mogu primati psihoterapiju koja podrazumijeva grupu postupaka, procedura i metoda u liječenju psihičkih smetnji i stanja i poremećaja, koja je opšteprihvaćena u okviru psihijatrije i medicine.
Ona dodaje da se psihoterapija odnosi za sva bitnija područja čovjekovog življenja, kao što su seksualnost, brak, porodica, akademska dostignuća, radna i društvena uspješnost.
Neliječeni pacijenti opasni: Banjalučki psihijatar Saša Arnaut ističe da neprepoznati, zapušteni i neliječeni pacijenti mogu da predstavljaju opasnost prije svega za sebe, ali i za socijalnu okolinu.
"Zato je potrebno pored psihijatrijske pomoći uključiti i druge struke, te institucije i NVO radi što sveobuhvatnije pomoći", kaže Arnaut.
Kako ističe, stav prema psihijatrijskoj bolesti varira i ide od potpunog prihvatanja do potpunog negiranja i izbjegavanja liječenja, koje može da bude zbog potpunog nedostatka uvida u svoje stanje, straha, stida ili potencijalnog gubitka.
Progresija psihičkih simptoma, dodaje Arnaut, može biti brža ili kraća, zavisno od vrste bolesti, i može uzrokovati veliku duševnu bol kako pojedincu tako i članovima porodice, sve do fatalnog ishoda.
"U tom smislu najozbiljnija je pojava depresije, šizofrenije i paranoje. Blagovremeno javljanje za psihijatrijsku pomoć u velikoj mjeri ublažava tegobe, skraćuje period liječenja, sprečava razvijanje bolesti, smanjuje intezitet, te pospješuje resocijalizaciju", kaže Arnaut.
Veliku ulogu u tom smislu, kako ističe, imaju i redovne psihijatrijske kontrole, posebno zato što postoje pogoršanja ili krize koje prije uoči socijalna okolina ili stručno lice nego sam pacijent.
"Takve su, na primjer, manične faze u kojima se većina pacijenata osjeća dobro, veselo, zadovoljno, ali u isto vrijeme okolina mnogo trpi zbog takvog ponašanja", pojašnjava Arnaut.
On dodaje da ima i onih slučajeva gdje se zbog stida članovi porodice ne odlučuju da osobu koja pati od psihičkih ili duševnih poremećaja upute na liječenje.
"Imamo i takvih situacija i one se uglavnom dešavaju na početku liječenja. Ali sama progresija bolesti natjera i takve porodice koje negiraju ili se dvoume o dolasku na liječenje da potisnu stid i rješavaju suštinu problema, a to je liječenje", kaže Arnaut.
Najveći broj psihijatrijskih bolesti su, kako ističe Arnaut, hronične, što znači da se simptomi za kraće ili duže vrijeme ponovo vraćaju.
Liječenje zavisi od pacijenta: "Liječenje takvih bolesti podrazumijeva stabilizaciju psihičkog stanja, produžavanje perioda remisija, odnosno stanja bez izraženih simptoma i ponovno vraćanje u užu i širu socijalnu sredinu", kaže Arnaut.
Dodaje da uspješnost liječenja zavisi i od samog pacijenta, njegove strukture ličnosti, aktivnog učešća u liječenju, stepena oštećenja i preuzimanja odgovornosti za sebe.
"Cilj koji mi postavljamo sebi i pacijentu jeste suzbijanje simptoma i maksimalno osposobljavanje pacijenta u skladu sa preostalim zdravim dijelovima ličnosti. Najbolje rezultate u liječenju daje aktivan i odgovoran odnos doktora i pacijenta i porodice sa ciljem osamostaljivanja pacijenta, smanjivanja potrebe za doktorom i za lijekovima", ističe Arnaut.
Psihički i duševni bolesnici se na liječenje javljaju u zavisnosti od intenziteta i brzine nastanka simptoma.
"Ako je bolest akutna, period javljanja je relativno kratak, ali u najvećem broju slučajeva simptomi se javljaju postepeno i u prosjeku prođe od nekoliko mjeseci do nekoliko godina od pojave prvih simptoma pa do javljanja na liječenje", pojašnjava Arnaut.
Uzroke takvih poremećaja, prema njegovim riječima, treba tražiti u kombinaciji nasljeđa, razvoja ličnosti i uže i šire socijalne sredine.
"U tom smislu aktuelno povećanje psihijatrijskih poremećaja se može tumačiti raspadom socijalne potporne mreže, povećanim zahtjevima za pojedinca i otežanim sazrijevanjem, kao i raspadom porodičnih vrijednosti", kaže Arnaut.
Cilj liječenja je, kako ističe, smirivanje siptoma i resocijalizacija, odnosno vraćanje pacijenta u porodičnu, socijalnu i profesionalnu sredinu, ali je neophodno obezbijediti kontinuirano praćenje takvih pacijenata i djelovati preventivno u smislu ranog prepoznavanja pogoršanja bolesti.
Depresija u porastu: Psihičko stanje građana se provjerava i prilikom njihovog zapošljavanja, jer je za mnoga radna mjesta potrebno i uvjerenje o psihičkom zdravlju.
Od psihičkih oboljenja na koja nailaze u Zavodu za medicinu rada i sporta RS najčešći su poremećaji ponašanja, poremećaji ličnosti i nervoza, a u posljednje vrijeme, kako kažu u tom zavodu, u porastu je i depresija, te je povećana i prodaja antidepresetiva.
U Zavodu za medicinu rada i sporta, gdje se rade testovi kojima se provjerava psihičko stanje lica koja konkurišu za različita radna mjesta, napominju da postoji niz poslova koji se ne mogu obavljati bez potvrde o psihičkom zdravlju.
Načelnik Zavoda za medicinu rada i sporta RS Vesna Paleksić ističe da je posljednjih 20 godina na ovom području bio izuzetno stresan period, te da je to dovelo do povećanja broja osoba sa psihološkim problemima.
"Ne sjećam se da je postojala ikakva stručna pomoć gdje su se mogle javiti izbjeglice i civilne žrtve rata, a mi smo posljednji u regionu koji smo preduzeli nešto povodom posttraumatskog sindroma, dok su ostale zemlje u regionu uradile znatno više", kaže Paleksićeva.
Ona smatra da veliki problem u našem društvu predstavlja to što su građani BiH i dalje needukovani, te još postoje predrasude o odlasku psihologu.
"Teško je nagovoriti čovjeka kojem je potrebna pomoć da ide psihologu, a o psihijatru da ne govorimo. Idu samo oni koji smatraju da će iz toga dobiti neki benefit da idu na invalidsku komisiju za bolovanje", ističe Paleksićeva.
Psihotestovi su obavezni i prilikom polaganja vozačkih ispita i za izdavanje licenci za prosvjetne radnike. Prosvjetni radnici treba da prilože potvrdu psihijatra koji izdaje uvjerenje o njihovom emocionalnom stanju kako bi mogli raditi sa učenicima.
"Ti testovi prikazuju kakva je ličnost, a svi su standardizovani i ima ih više vrsta u zavisnosti od opisa radnog mjesta", kaže Paleksićeva.
Nema zajedničke baze podataka: Diplomirani psiholog Tatjana Gojić ističe da je u cilju prepoznavanja problema, odnosno psihičkih poremećaja, na domaćim prostorima neophodna bolja saradnja između Klinike za psihijatriju, Medicine rada i policijskih službi, jer trenutno ne postoje zajedničke baze podataka.
"Na primjer, mi radimo ljekarska uvjerenja za lica koja nose oružje i kada ustanovimo da neka osoba više nije pogodna da nosi oružje, onda ona može uzeti i poderati to uvjerenje, a ne odnijeti ga u policiju. Dakle, ne postoji dovoljna razmjena podataka između tih institucija. Trebalo bi da Klinika za psihijatriju, ako nekome dijagnostificira psihozu, o tome obavijesti druge institucije", objašnjava Gojićeva.
Isto potvrđuju u MUP-u RS, gdje ističu da do sada nije bilo slučajeva da zdravstvene ustanove obavještavaju organizacione jedinice MUP-a RS da određeno lice ima psihičke probleme i da zbog toga treba izvršiti oduzimanje oružja.
U MUP-u RS dodaju da je do sada evidentirano osam slučajeva oduzimanja oružja na osnovu nalaza i mišljenja ovlaštene zdravstvene ustanove da vlasnik oružja nije zdravstveno sposoban za držanje i nošenje oružja, ali u slučajevima kada organizaciona jedinica MUP-a RS zbog narušavanja javnog reda i mira ili vršenja krivičnih djela uputi takvo lice na kontrolni zdravstveni pregled.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.