Arsen Dedić, istaknuti pjesnik, kompozitor, flautist i pjevač iz Hrvatske, i u svojoj 69. godini nastavlja intenzivno da obogaćuje hrvatsku kulturnu scenu.
Ova legenda, koja je popularnost stekla kao autor i interpretator šansona, ovih dana radi novi album pod nazivom `Rebus`.
`Napisao sam mnogo stvari za CD 'Rebus'. Oko 15 numera. To je ogroman posao. Ovaj album radim u četiri studija u Zagrebu, Splitu i Italiji. Istoristit ću ugodno s korisnim. Družit ću se i saznati što drugi muzičari mogu proizvesti od moje muzike. To je iskustvo. Na ovom albumu ugostio sam Nikšu Bratoša, Nikicu Kalođeru, Sašu Lukića. Inače, volim da zadržim odnose s ljudima koji su vrijedili i u vrijeme bivše Jugoslavije. Zadnja su mi snimanja od 17. do 21. ovog mjeseca u Udinama. Onda slijedi dizajn, te izdavanje`, kaže Arsen.
NN: Prvi ste pokrenuli projekt `Pjevam pjesnike` koji i danas obnavljate. Opjevali ste pjesme poznatih hrvatskih, ali i bh. pjesnika.
DEDIĆ: Broj koji se zvao `Pjevam pjesnike` posvetio sam samom sebi. Često sam kombinirao druge pjesnike baš iz BiH. To su Šimić, onda dragi mi prijatelj i ljubljeni pjesnik Abdulah Sidran, bio je sjajan Duško Trifunović, odličan je Mile Stojić. Pa, vi imate masu odličnih pjesnika. Sarajlić je bio čovjek široke komunikacije; nažalost, nema ga više. Bili ste više, što bi se reklo, otvoreni običnom čitatelju. U tom projektu `Pjevam pjesnike` od naših pjesnika pjevao sam najvećeg Tina Ujevića, Gorana Kovačića, Krležu...
NN: Ko Vam je bio najveći izazov od pjesnika čija ste djela opjevali?
DEDIĆ: Moja najveća ljubav je Tin Ujević. Moj pokojni kum Zvonimir Golob je pred kraj života stalno sjedio s Tinom u `Tip-topu`. Ja nisam imao sreću upoznati Tina. Umro je 11. novembra 1955. godine. Nažalost, ja sam počeo u Zagrebu živjeti 1957. godine, tako da Tina nisam imao sreću ni zagrliti. S Abdulahom je teško kontaktirati. Ali uvijek održi riječ. Pisao je predgovor u mojoj novoj knjizi `Brzim preko Bosne`. U ovom projektu sam pomenuo i Slovence, poput Janeza Menarta. Volim raditi druge, da se ne pomisli da samo sebe komponiram.
NN: Da li ste se ikada zapitali kojim bi tokom išao Vaš život da ste završili pravni fakultet?
DEDIĆ: Pa, ne bih ja bio loš pravnik! Znao bih se svađati! Ali sada mi je u kući popunjeno to prazno mjesto. Naime, moja nevjesta Marina je diplomirala i sad su razgovori temeljiti. Ona je čarobna mama moje Lu. Ali u jednom trenutku imao sam brak koji nije bio presretan. Studirao sam pravo, zatim akademiju. Bio sam siromašan. Radio kao vanjski suradnik na radiju, vodio kvartet. Uopće ne kukam ni za ovim, ni za onim vremenima. Uvijek mi je znalo biti lijepo i uvijek mi je znalo biti očajno. Ali, meni je najvažnije da sam dobio jučer SMS poruku od unuke Lu, koja mi je život promijenila. A glasi: `Obavještavam didu da mi je ispao prvi zub`.
NN: Da li imate običaj da darujete kada ispadne prvi zub?DEDIĆ: Lukavica je pitala šta će donijeti mišić. A znate li ko je mišić? To je dida. Lu je postala apsolutno svjetlost moga života koji je već toliko izmoren. Ja sam se nabolovao. Meni su operirali unutrašnje organe, ruke, oči. Sve sam prošao u životu. Faksovi, ratovi, svi problemi, razvodi, djeca, pa ko to može izdržati, recite mi. Moja Gabi mi je dala najveći kompliment u životu. Rekla mi je da sam hrabar. Nema boljeg komplimenta u životu. Gabi je samo sretna što ja nikada nisam bio kukavica. Uprkos problemima koji me muče, kada se Lu vrati iz vrtića i kada je ugledam na ulaznim vratima, meni grane sunce.
NN: Kakav je to osjećaj kada je porodica na sceni, jer nastupate i sa suprugom Gabi Novak i sinom Matijom?
DEDIĆ: Ja sam sa Matijom imao ozbiljnih sukoba i neslaganja i u ponašanju i po tome što svira. Moja Gabi je isto bez kompleksa. Napisao sam pjesmu `Zagreb mi daje`. Molili su me da napišem pjesmu o Zagrebu koju bi Gabi pjevala. Ona je rekla: `Koka, ja ti neću pjevati`. Pitam je zašto neće da je pjeva, a ona meni: `Zato što imaš osam strofa. Neću više pamtiti. Niti mogu, niti hoću`. Ona je takva.
NN: Hoće li se pojaviti album `Gabi pjeva Arsenu`?
DEDIĆ: Toliko ljudi šalje Gabi pjesme, ali ona je htjela samo mene pjevati. Svaki čas Gabi dobija pjesme. Ona više nema snage da uđe u studio.
NN: Kada se osvrnete na svoj život, da li biste nešto promijenili?
DEDIĆ: Pa, ne bih mogao promijeniti. Rođen sam u jednostavnoj obitelji. Mater mi je bila nepismena. Ja sam je opismenio. Ćaća je bio iznimno darovit glazbenik, ali je bio po zanimanju zidar, te dobrovoljni vatrograsac. Pošto sam bio darovit, završio sam gimnaziju, srednju muzičku školu i kamo više sa mnom. Imao sam u Zagrebu ujaka koji je mogao pomoći. U Beogradu mi je živio drugi ujak koji je pomogao drugom bratu. Onda u Zagrebu jedan, pa drugi brak. Zatim, jedno, pa drugo dijete. Nisam mogao ništa učiniti. Vrijeme me je nosilo, ali mislim da nije bilo neprirodno. To je bio uobičajni tok jednog Dalmatinca iz srednje, niže klase.
NN: Rođeni ste u Šibeniku, a živite u Zagrebu. Gdje se najljepše osjećate?
DEDIĆ: Ja bih trebao biti Nijemac, jer kažu da si otamo odakle ti je žena. Gabi je Berlinka. Mater joj je Berlinka, a otac sa Hvara. Tipična je Zagrepčanka. Ali sve joj takni i sve joj oduzmi, a ne diraj joj Šibenik. Sad se ona tamo našla. Dobro mi je u Šibeniku, ali postalo je i strahovito naporno. Zagreb je ipak veliki, zagubim se u njemu.
Bez poziva iz stranaka
NN: Kakav je Vaš stav o politici Hrvatske?DEDIĆ: To je sve skupa antipatično. Ja nisam apolitičan. Ja sam antipolitičan. Nije to politika na razini koju bih ja mogao slijediti. Ja ću glasati za Udrugu penzionera. Ja sam penzioner već 36 godina. I onda gdje mi je mjesto!? Među penzionerima! A stranke me ne zovu uopće. Znaju da ne spadam u taj đir. Nisam stranački pjevač. Ja sam akademski muzičar i pjesnik. A vrijeme je muljavno, nečisto. Isto je i kod vas, bez brige!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.