Narodi bivše Jugoslavije imaju dugogodišnje iskustvo sa autoritativnim oblicima vladavine. Postajala je nada da će u 21. vijeku region imati priliku da zaboravi Goli otok ili Šestojanuarsku diktaturu. Nažalost, Bosna i Hercegovina je imala tu nesreću da od 1997. godine bude potčinjena novom obliku kapricioznog političkog autoriteta. Iako su glorifikovali vrijednosti vladavine prava i demokratske odgovornosti vlasti kao standarda Evropske unije, različiti visoki predstavnici predstavljali su otjelotvorenje vrijednosti suprotnih tome.
Između 1997. i 2005. godine OHR je stekao naviku smjenjivanja javnih službenika bez suđenja, postupka, dokaza, mogućnosti da se odgovori na optužbe i bez prava na žalbu. Smjene su išle uz zabranu obavljanja bilo kakve druge javne službe, što je predstavljalo ozbiljnu smetnju u zemlji gdje se bolji poslovi nalaze upravo u javnom sektoru. Ove zabrane su izricane na neograničen period, a pojedincima je zabranjeno da obavljaju dužnost i u političkoj partiji. Cilj primjene ovih drakonskih metoda bio je da se natjeraju političari u BiH da pristanu na planove međunarodne zajednice da preoblikuju zemlju u skladu sa imidžom koji je stvoren u inostranstvu: ujedinjena država sa centralnom vladom kakva nikada nije bila zamišljena Dejtonskim mirovnim sporazumom. Poruka je bila jasna: ako se zvaničnici u BiH ne povinuju namjerama visokog predstavnika, biće uništeni.
Vremenom, hor kritike postao je zaglušujući. Budućnost Bosne i Hercegovine ne bi trebalo da određuju stranci, a visoki predstavnici ne bi trebalo da služe kao malodušni diktatori. Neko je čuo ove kritike i dolaskom Kristijana Švarc-Šilinga u januaru 2006. godine smjene su najedanput prestale. Švarc-Šiling je smatrao da su prijetnje i ubjeđivanja kontraproduktivni jer, prije ili kasnije, OHR će morati biti zatvoren, a održiva budućnost ne može biti iskaljena u pećima tiranije visokog predstavnika. Čim je Švarc-Šiling prenio ovakvu poruku, političari u BiH su se osjetili nesputanim i nivo političke debate u zemlji je doživio dramatičan pad. Međunarodna zajednica se unervozila jer nije bila sigurna da želi da BiH planira svoj autonoman put lišen međunarodne supervizije. Švarc-Šiling je postao žrtveno jagnje zbog gubitka strpljenja međunarodne zajednice i u julu 2007. godine, nepunih 18 mjeseci nakon što je stigao, bio je otpušten i zamijenjen Miroslavom Lajčakom.
Lajčakov prvi prioritet je bio da ojača moć visokog predstavnika i da uspostavi kontrolu nad onim što je u očima međunarodne zajednice predstavljala radikalno pogoršana politička klima u BiH. Prva žrtva OHR-ovog obnovljenog autoriteta bio je Dragomir Andan, koji je do prije neki dan štrajkovao glađu ispred ulaza u banjalučku kancelariju OHR-a. Andan je obavljao opskurnu dužnost pomoćnika načelnika Uprave za obrazovanje policije MUP-a RS. Nije bio bitna politička figura, a prije nego što je smijenjen, skoro niko nije čuo za njega. Šturo obrazloženje za njegovu smjenu je bilo slično obrazloženjima datim mnogim drugim koji su prethodno osjetili bijes visokog predstavnika: Andan, dok se nalazio na "odgovornoj poziciji, doprinosio je skrivanju od pravde lica optuženih za ratne zločine". Ostaje nejasno kako obavljanje funkcije pomoćnika u Upravi za policijsko obrazovanje znači da je gospodin Andan mogao pomoći u skrivanju Karadžića, Mladića ili Hadžića. I zaista, Lajčak nije ponudio objašnjenje za ovakav bizaran zaključak. Lajčak je smijenio Andana samo 10 dana nakon što je stigao u BiH. Nije, dakle, mogao imati dovoljno vremena da izvrši nepristrasnu procjenu po tom pitanju. Nema sumnje da je njegovo osoblje imalo unaprijed pripremljenu ovakvu naredbu, što se naročito odnosi na njegovog agresivnog prvog zamjenika Rafija Gregorijana. U prvim danima mandata, oni su na gospodina Lajčaka izvršili pritisak kojem se on nije mogao oduprijeti.
Kazna koja je izrečena Andanu predstavljala je novinu po svojoj okrutnosti. Policija je dobila upute od Lajčaka da istraži neodređene navode o nezakonitim radnjama i da mu oduzme identifikacione dokumente dok se istraga ne okonča. Ova arkanska kazna značila je da Andan ne može raditi, putovati ili učestvovati u političkom životu, a sudovima je zabranjeno ocjenjivanje zakonitosti ove odluke. Zastrašeni mogućnošću da dožive istu sudbinu kao Andan, policija se ne usuđuje da okonča istragu čije je sprovođenje naređeno. Nakon više od tri godine Andan je i dalje lišen svog identiteta, orobljen je za svoju policijsku karijeru i nema mogućnost da putuje.
Ovakav nemilosrdan postupak je imao politički cilj da se ojača autoritet visokog predstavnika nakon perioda njegove uljuljkanosti. U konačnici, taj cilj nije postignut jer je OHR izgubio političku konfrontaciju sa gospodinom Dodikom oko pokušaja OHR-a da izmijeni način glasanja u Savjetu ministara krajem 2007. godine, a gospodin Lajčak je nakon toga rijetko koristio svoja ovlaštenja. Njegov nasljednik, gospodin Incko nije skoro nikoga smijenio. Štaviše, on se upustio u postupak rehabilitacije pojedinaca smijenjenih od strane njegovih prethodnika, što je pomak za pohvalu u napretku BiH od međunarodnog protektorata u modernu suverenu demokratsku državu. Ipak, slučaj Dragomira Andana, koji je vjerovatno najflagrantniji primjer zloupotrebe moći od strane visokog predstavnika, ostaje neriješen.
Mi ne znamo ništa o Andanu i ne možemo donijeti bilo kakav sud o njemu. Ali, ako postoje dokazi da je počinio krivično djelo, OHR treba da objelodani te dokaze i da traži od domaćih vlasti da ga krivično gone. Ako bude utvrđena njegova krivica, on će biti kažnjen za svoja nedjela. U tom slučaju Andan će imati mogućnost da odgovori na optužbe koje mu se stavljaju na teret. U ovom trenutku on nema priliku da to uradi jer ni on, niti bilo ko izvan OHR-a ne zna koje su tačno te optužbe.
Sa druge strane, ako ne postoje nikakvi dokazi (što je moguće nakon tri godine istrage bez rezultata), Andan bi trebalo da bude oslobođen patnji kojima je podvrgnut. Tako nalaže princip vladavine prava u modernim evropskim demokratijama, a OHR se ne smije baviti podređivanjem ovih osnovnih standarda ljudskih prava u zemlji čija je istorija prepuna primjera represije i diktature. Gospoda Lajčak i Gregorijan su otišli, a gospodin Incko može ispravno postupiti bez rizika od gubitka poštovanja. Nakon što to uradi, trebalo bi takođe privesti kraju davno dospio zadatak zatvaranja svoje kancelarije. U svom odnosu prema Andanu OHR je dokazao da je moralno bankrotirao i da mu apsolutno nema mjesta u modernoj Evropi.
Metju Periš i Predrag Raosavljević
(Bivši šef Pravnog odjela OHR-a Brčko i bivši pravni savjetnik OHR-a Banjaluka)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.